Napravi, pa se rugaj

Udvoje je zaista lakše. I nekako, sve što vidim, vidim u paru. Lako za "idem sama u kino" ili "kući nedostaje muška ruka". Težak je dio sa samoćom i svakodnevnim životom. Primjerice, malo je blesavo praviti roštilj samo za jednog. Uostalom, recepti na koje nailazimo odnose se za pretežno četiri osobe, dakle mislim da misle na  dvije apetitozne. Primjerice, kada sam sama i kuham grah, napravim ga za 6 i više osoba, inače meni on i nije dobar. Zatim ga zaledim i potom izvlačim dok ne dođem do posljednje plastične kantice. I zatim iznova.

Ono što smatram skoro pa najvećim grijehom je bacanje hrane, osobito kruha. U današnje vrijeme, to je jedan od oblika nesvjesne bahatosti koja se opravdava rokom trajanja hrane. 

Srećom, hranu zaista ne bacam jer uvijek je nekako recikliram i serviram kokama i patkama. Naravno da sam znala poljubiti kruh i baciti ga, ali to je sada poput nekog drugog života. Trenutno mi dvoje susjeda često ostave na ogradi stari kruh za koke - lijepo je kada bez ikakvih riječi komuniciramo istim jezikom i nalazimo se na istoj frekvenciji.

Obožavam pincu, a naravno i srodne joj pletenice i buhtle. Pinca je ono nešto što obično podrazumijeva tri ili četiri dijela, a kad si sam to se čini previše samo za jednu osobu. A opet, ako nisu blagdani, gosti ipak očekuju kremasti kolač i slično, posebno djeca. 

Inače, to što već neko vrijeme nemam mikrovalnu predstavlja prekretnicu u mojem životu, mislim da sam to i ovdje negdje spominjala na blogu. Dakle, imala sam običaj napraviti pincu, jesti je dan - dva, zatim je zalediti i izvlačiti prema želji iz dubokog i oživljavati u mikrovalnoj. 

I tako jednog dana, jela se meni pinca, a ne samo da nisam imala mikrovalnu (oživljavanje hrane u pećnici me izluđuje) nego sam imala i nešto sitno grožđica, a nije mi se dalo izlaziti "samo po to" i šta ću, šta ću, sjetim se izrade tjestenine.

Naime, tjestenina se izrađuje na isti način, ali oblik tjestenine (špageti, pene rigate, rigatoni, farfalle...) i vrijeme kuhanja utječe na okus. Ako radite domaću tjesteninu sve vam je jasno, a ako ne, pogledajte malo na omotu što piše, odnosno usporedite nekoliko omota; sastav je zapravo uvijek isti. 

I tako sam od recepta za pincu odradila i buhtle i pletenice. Naime, umijesila sam tijesto za pincu, a umjesto na tri dijela podijelila sam je na pet; tri za pincu, jedan za buhtle i jedan za pletenice.

Ne znam zašto danas ne mogu stavljati fotografije pored teksta, tako da slijede slike: prvo pinca, zatim pletenice pa buhtle.

Originalno, slijedi recept za domaću pincu. Sviđa mi se mekoća tijesta, rahlost, podatnost, nema one industrijske tvrdoće i suhoće, a i inače nisam pobornik "tankih" recepata, da se tako izrazim. Najviše se prepoznajem u receptima starijih žena, na tome su podignute generacije i generacije. 

Domaća pinca 

Sastojci:

500 g glatkog brašna ( i još 200 g, ali ovisi )

svježi kvasac, ako imate pekač za kruh možete upotrijebiti Digo

oko 1 dl toplog mlijeka

kiselo vrhnje, oko 70% vam treba, nemojte sve istresti

220 g margarina, ali možete slobodno staviti pola margarin/pola maslac 

100 g šećera (50 g fruktoze)

sol

5 jaja ( i 6 može proći, ako su manja)

grožđice

rum

korica limuna ili što već koristite

žumanjak za mazanje

Znači, kvasac podignete prema uputama i lagano umiješate u brašno, dodate mlijeko, kiselo vrhnje... I još će vam naravno trebate brašna, sve dok vam ruke ne budu suhe.

Ostavite da zaista toplom mjestu da se diže oko sat vremena, zatim dobro premjestite. Pustite da se opet diže.

Opet premjestite i ostavite da se diže, barem pola sata.

Previše premještanja načelno ne postoji, upravo čekanje i vrijeme koje teče čini da tijesto pince nakon nekoliko sati "dođe na sebe".

Slijedi izrada, dodajte marinirane grožđice u rumu, oblikujte loptice, možete ih spojiti ili neka budu nedaleko jedna drugoj pa će se same povezati tijekom pečenja. 

Pecite na 180, 50 minuta.

Tijekom pečenja pincu premažite žumanjkom. Osobno volim okus žumanjka i iako mi pinca izgleda pomalo neuredno, ne štedim na tome.

Ako dio koristite za pletenicu, u žumanjak stavite i bijeli ili smeđi šećer, onda bude onako gruba a slatka odozgo. A kako tijesto ne može biti rahlije (nikako spužvasto, samo finoća) okus je zbilja divan.

Buhtle sam pustila onako blijede, jedino sam ih odozgo posula cimetom. Inače, i meni je misterij kako ispadnu od onako žute mase tako blijede, baš kako treba? Vjerujem da je krivac oblik zaobljenih kocki, očito se tijesto pati jer buhtlama dok se dižu zapravo je tijesno.. Ma, ne znam :)

Naravno pletenice i buhtle gotove su za pola sata, uglavnom neka boja bude putokaz.

Ispod sam izvukla fotku kad sam radila samo pletenice; zbilja volim žumanjak..  Ipak, bude mi to puno pletenica, čak i za dva dana, ispadne ih oko 10, a kad prepolovim recept, nije to više ona punoća.

Eh, sad, naravno s obzirom da imam, obično stavim dva pačja jaja i tri kokošja, a ako imam samo jaja koki, tada se odlučim za šest kokošjih. Ali načelno, nije to problem, mislim da je poanta mekoće u kiselom vrhnju i premještanju, jer pinca je zaista osobita, s karakterom.

Karakter je sudbina

Nadam se da vidite malog puža na kornjači...

Karakter je zaista sudbina, ali postoji i teorija da sudbina ne postoji, dakle možemo se onda samo uhvatiti za onu da čovjek griješi. Ali svakako ne griješim ako pišem kako sad nije vrijeme za sadnju trave, iako me oduševilo što u centru uređuju novu šetnicu, i to ni manje ni više nego nogometnom travom, zaista moćnom vrstom!

Zadar je jedan zaista čist, uredan, zelen grad iako jedva čekam da prođe ljeto i da svi ovi ljudi zvani turisti i vikendaši samo nestanu, jer kad oni odu nestane i vrištanje njihove djece po trgovačkim centrima, agresivna vožnja po centru grada i nekultura općenito.

A kada nakon šetnji i lutanja dođemo kući, traži se kockica leda više. I sladoled. Takav nam je karakter.

Neka sladoledne igre počnu!

testing, testing!!

volim kod recepta izraz "klasični"

čokolada, dan drugi; učim igru

onda vanilija, sve više shvaćam cake

malaga: shvatila sam igru!!!!!

Kao što već znate, sve sam više pobornik onoga što izradimo kod kuće, dakle domaće kuhinje, a onda nekako ispadne da to u suštini ne samo da je zdravije već i jeftinije. Moja mama ima svoju omiljenu frazu koja glasi  "plati, pa se rugaj", što se da objasniti kroz neke situacije. Recimo, kupili ste neki jeftini komad nečeg, proizvod i slično, a u paketu ne samo što ste dobili sniženu cijenu, tu je i snižena kvaliteta. Dakle, plati, pa se rugaj. 

Međutim, nema tu neke bahate konotacije, naprosto to je tako. 

Kupio si nešto kvalitetno i koristiš to desetak godina bez problema; dakle, plati pa se rugaj. 

S vremenom, u mislima sam počela imati stav "napravi, pa se rugaj". Dakle, učini nešto, izvedi, odradi, pa tada pričaj. Istina, bilo je tu i mnogo katastrofalnih situacija, ali sad barem znam. A kako možeš znati ako ne probaš?

Eto, da mi je DIY oko suncokreta uspio, ne bih nikad ništa poduzela u svezi pronalaska (iako je isti bio puka sreća) i sada ih ne bih imala na stotine. Neuspjeh je samo pokretač, svakako ne zastoj. Vjerujte.

Naravno, kako to biva, očekivala sam kako ću se jednog dana probuditi, poželjeti sladoled i tog ću dana napraviti nekoliko vrsta sladoleda. Međutim, sladoled koji se izrađuje pomoću ice cream makera ima izvjesnu cilindričnu posudu kojoj treba minimalno 12 sati provedenih u zamrzivaču, i načelno može odraditi, onako na riziko, dvije vrste zaredom, ali treću nikako.

I upravo radi treće vrste koja ( kao )  nije uspjela ( bijela čokolada ) sladoledna tema nalazi se ovdje; vi zapravo i ne trebate aparat za sladoled, ali možda trebate par recepata, konkretnih. Jer kad se smjesa zaledi - smjesa je uspjela. Jedino što s aparatom za sladoled načelno udvostručite uloženo, jer on podigne omjer, ali ako volite domaće, prirodno i hranjivo a okusom čaroliju, tada je to igra u kojoj dobijate. I pored matematike postoji matematika, ako me razumijete.

Dakle, napravi domaći sladoled pa se rugaj kupovnom. U pozitivnom smislu :)

Do sutra :*