Translate

četvrtak, 30. listopada 2014.

Zašto pijetao kukuriče u ponoć?



Gotovo svakog dana ovo pitanje nekog dovede na moj blog, Kada sam i sama nastojala dobiti odgovor nekako mi se čini da sam težila romantičnom, pomalo poetskom smjeru, a bilo je ondje i dosta predrasuda, u smislu je li to negativno ili ne, zla slutnja itd.

Da se ne gubite po blogu, evo direktan odgovor na direktno pitanje.

Dakle, zašto pijetao kukuriče u ponoć? Zato jer je kreten. 

Naime, mnogo sam proučavala zašto pijetlovi znaju tada kukurikati i došla sam do određenih spoznaja. Ako je pun mjesec ili je mjesečina intenzivnija no inače, meni pijetlovi gotovo da i ne spavaju. A kad mjesec dođe iznad kokošinjca, obasja isti i oni nagađam zablese te počnu kukurikati kao da sviće.

Zaključujem da se slično dešava i ostalima, moji se znaju uzbuditi točno u 00.15 i 2.00 i baš tada svjetlo vani bude kao da je dan.

Međutim, ne kaže se uzalud da je najmračnije prije svitanja, tada krenu kukurikati, u mrklom mraku, pa možda nije isključeno da se čuju u ponoć jer im situacija sa svjetlom nije "prirodna".

Kod nas ima mnogo ježeva, zmija, miševa, mačaka itd., a kako su pijetlovi čuvari teritorija, čim osjete uljeza - reagiraju kukurikanjem, baš u te neke čudne sate.

Uočila sam da ponekad susjedni pijetlovi krenu kukurikati i onda se naravno uključe i ovi moji. Naravno, ako sam u kući čujem samo moje kokote, ali kad izađem napolje shvatim kako se radi  običnom dovikivanju.

Sve zle slutnje zaboravite. Ovdje pijetlovi toliko često kukuriču u ponoć, kada bi stvarno narednog ili toga dana netko umro odavno bi nestalo čitavo selo. Zdrav pijetao kukuriče i nema tu ničeg lošeg, čak ni kada se to dešava u ponoć. Jedino što se dosad pokazalo pouzdanim jest da ako pijetao kukuriče na kraju dana - definitivno možete očekivati kišu i oluju.





Nadam se da sam nešto sitno pomogla, brinite o svojim pijetlovima i kokama, a čar prirode jest i u tome što je ona na svoju ruku i ne možemo odgonetnuti baš sve.






Sadim ruže, niču krompiri




Vrt me jako veseli, ali ima trenutaka kada mi doslovno padne mrak na oči.

Nikad se neću umoriti od isticanja vlastitog amaterizma. Poanta ovog bloga nije kako sam ja savršena i sve mi polazi od ruke, baš naprotiv, upustila sam se u nešto o čemu ne znam mnogo i učim svakog dana. Zaista smatram da je topla voda odavno izmišljena, u ovim postovima možda nećete naići na nešto što sam izumila, ali svakako ima podosta o isprobavanju, pokušajima, praksi.

Ruska poslovica kaže: nije sramota ne znati, sramota je ne saznati.
S obzirom da su nam dostupne informacije čitave planete jednim jedinim klikom, upada u oko zatrpavanje prepiskama bez duše, kao da je jedino bitno nešto objaviti. A opet, očara nas ideja da će biti "kao na toj stranici", "kao s te fotke" i eto, probamo.

Konkretno, već sam počela osmišljavati vrt 2015. i kako bi zapravo sve trebalo izgledati, već znate da težim šarenilu i dojmu zatrpanosti. Zamislila sam da se ispred ograde, a na ulazu u terasu nalaze grmovi ruža, recimo prizor bi bio u stilu vodoravnog ružičnjaka, pomalo nalik na ogradu.
Naravno, tu sam imala niz pehova, od primanja pogrešnih savjeta do amnezije kako sam posadila ruže pa sam prilikom košnje sve uništila; jednostavno, prostor je bio prazan drugu godinu zaredom i po navici sam preletila kosilicom po travi, ne uočivši grančice. 
Iskreno, već sam se nadala uspjehu u tom smjeru i postu kako u par koraka realizirati raznolike grmove, ali kako se ovaj blog temelji na doživljenom iskustvu, nekad me zadesi uspjeh, nekad fijasko, sada se izdešavala win - win situacija... Valjda.

Naime, pratila sam originalno ove upute:  




Nagađam kako se ovdje radi o originalu, jer se po netu može naići na mnogo toga u tom smjeru uz poneku manipulaciju fotografijama, primjerice   http://www.nekretninebl.com/razmnozavanje-ruza-reznicama/   Sada mi se naravno čini da sam dopustila ispiranje mozga, jer sam u međuvremenu posadila krompire i imala određenih dvojbi neće li umjesto ruža niknuti krompir, ali potisnula sam zdrav razum i odradila priču.






Imala sam poteškoća oko "bušenja" krompira, radilo se o domaćem ličkom pa sam se malo poslužila muževim alatom. Dalje je to izgledalo ovako:






Par sam grančica tutnula i u pitare, čisto usporedbe radi na relaciji sadnja direktno u zemlju - sadnja u ograničen prostor. I da, mogu vam reći da krompir uspijeva u svim uvjetima :D

Naravno da je niknuo krompir:






Evo i amaterske usporedbe uzoraka, klijanje krompira u gredici:




Znate, to s krompirima i nije tako loše, ali sadila sam ruže.
Volim kada posadim mrkvu - gle čuda, nikne mrkva. Isto je i sa brokulom, peršinom, mladim lukom, kupusom, raštikom...
















Krompir je također "jači" od ruže u smislu da je zasjenio njezino primanje u zemlju, slično mi se dogodilo kada sam odsjekla stablo princeze i nedaleko njenog mjesta posadila maslinu oblicu. Nekim upornim putem princeza je isplivala van, bio je dovoljan tračak korijena da se oporavi i u par dana "ubila" je maslinu. Tako je i krompir ubio ružu, ali nema odustajanja od ružičnjaka tako da - nastavit će se...





* * * * * *


U međuvremenu, kao da sam bila u paralelnom svemiru - dakle bila sam u Sloveniji. Nemojte me krivo shvatiti, volim ja Velebit, krš i istočni, južni, sjeverni  i zapadni dio terase, ali pokošena Slovenija, tako njegovana i očuvana nešto je doista posebno.














Već sam pisala o tome kako sam posadila velike glomazne buče, međutim niknule su mi tikve. Imala sam u planu razbacati ih kao jesensku dekoraciju po terasi i prilazu kuće, ali idem na popravni naredno proljeće i to sa nekoliko vrsta, pa da vidimo čija majka crnu vunu prede :D




Kad sam ih ugledala u vrtnom Mercatoru ( zasad nije preimenovan u Kozmo vrt i slično ) raspametila sam se, a jedna vrećica koštala je 0.99 eura, dakle niti euro. 

Ugledala sam i nekakav žuti radič, a kako obožavam sve gorko i kiselo i trenutno uzgajam nekoliko vrsta, uzela sam i to.




Znate, čekam tu novu turu sadnje kao što neki iščekuju vlastito vjenčanje, koncert, utakmicu ili karneval, uglavnom ono nešto što te toliko opsjeda da se stalno iznova i iznova pripremaš.






Dobila sam nedavno i dvije papričice koje sam sušila, a zatim im izvadila sjeme, i sad naravno sušim sjeme. Požalila sam kao nikad jer nisam koristila rukavice, naime nešto sam u nekom trenutku dirnula oko i tada sam shvatila da postoji nešto ljuće od papričice, a to je njezino sjeme. Kada budem sadila koristit ću svu moguću zaštitu jer ne ponovilo se.

Od cvijeta suncokreta izvukla sam sjemenke, također za sadnju, a jedan dio dati ću i kokama da grickaju. Kad je suncokret osušen, čupkanje sjemenki baš opušta. Prvo uklonite tučke ( barem sam ja tako ), predivno mirišu i dosta dobro izgledaju, skupljam hrabrost skuhati ili ne skuhati čaj od toga, jer nema informacija niti u realnom, a bome niti ni u virtualnom svijetu. Latice suncokreta mogu se "piti", kao i sama sjemenka, ali miris sasušenog tučka ima mi ono nešto i baš me vuče da ga probam.
Nakon tučaka, razmaknete suncokret po sredini ili kako vam je zgodno i unutra su sjemenke. Dobro ih osušite na suncu, a nakon toga kako vam drago.

Imam i kupljene sjeme, nadam se da će opet biti dvometraši i trometraši, ali eto da se okušam i u biranju sjemena za sadnju.




















Međutim, ima jedna napomena; osim što obojate i malo uništite prste, kada rastvorite suncokret unutra se nalaze bube nalik na tekute, ali prije su to rekla bih obične uši. Uglavnom, kukci očito nastoje prezimiti, a možda su i redoviti stanari, ne bih znala s obzirom da su mi suncokreti uspjeli baš onako za poželjeti. Naravno, kada poremetite bubu, buba ide na vas tako da... Bilo je veselo osjećati se kao vreća buha.

A kako ih je bilo i po tučcima od kojih mislim raditi čaj (ali još tražim koliko je to sigurno), teglicu sam zaledila na jednu noć pa odledila kako bi ih ubila jer tko bi sad čekao zimu da nestanu sami od sebe, ipak je ovo 21. stoljeće.














Toliko za ovaj put, do čitanja!













petak, 10. listopada 2014.

Između tartufa i poderanih gaća



Kad sam bila mnogo manja nalazila sam teškim opisivati zašto volim jesen; ona me prvenstveno bacala u očaj jer sam se umjesto na igralištu nalazila u školskoj klupi. Općenito, bilo je sve teško objasniti ili dočarati, naprosto jer sam sve vidjela drugačijim očima.

Danas je mnogo lakše naći istomišljenika, ali i brže se pogubimo u ovim svirepim, galopirajućim vremenima. Zato se stalno vraćam vrtu i životinjama; ako se o njima brineš i voliš, oni ne pronađu nešto ili nekog novog. A dok sam vani, glazba ili radio trešte na sav glas.






Inače slušam nešto posve drugo, ali danas sam sasvim slučajno naišla na Hrvatski radio Drugi program. I, ni sama ne znam zašto, pustim neka svira.
Kroz neko vrijeme shvatim da priča neka gošća, dubrovačka slikarica. Svako toliko uhvatim uho kako bježi u eter i sluša, a na kraju nije bilo druge nego poslušati. Uglavnom, gospođa se zove Dubravka Lošić i živi u Dubrovniku, ali svoje radove izlagala je u Parizu, Zagrebu i slično, zapravo je prilično poznata umjetnica.

Ono što me potaknulo na slušanje zapravo je kako se mnogo groznih situacija pretočilo u umjetnička djela, a to nije ništa drugo nego talent povezan sa kanaliziranjem negativnih emocija. Tu sam pomalo pronašla sebe, jer život doživljavam na način da svaku negativnu emociju treba pokušati reciklirati u nešto lijepo, značajno, svrsishodno.
Posebno me dojmila tema kad se slikarica nalazila u ratnom Dubrovniku i čeznula za komadićem čokolade. Napokon, kroz humanitarnu pomoć iz inozemstva do nje je doputovala jedna čokolada. Sreća je trajala dok istu nije otvorila; bila je to najgora čokolada ikad, gotovo pa posve nejestiva i bezukusna. To ju je toliko razočaralo, rasplakalo i rastužilo pa u konačnici razljutilo i razbjesnilo da je sve te emocije oblikovala u instalaciji pod nazivom "Ferrero Rocher".

U toj sam temi pronašla onu svoju crtu kada se sve okrene naopako ja si nametnem nekoliko radnih akcija i projekata, s time da to ublažim nastojanjem da živim od danas do sutra, ali ne bih sada odlazila u smjeru prometne nesreće itd. Nasmijalo me kako je umjetnica znala naići na nešto izuzetno ružno, poput nakazno plastične ruže pa bi reagirala na način da stvori nešto još ružnije, ali umjetnički prihvatljivo.

Danas je tanka nit između uljepšavanja i biti nešto što nisi. Čini se da i godišnja doba glume nešto što nisu, ali sve dok jesen ne može biti ljepša i blaža - nemam ništa protiv :))



O, šarene li jeseni...



Ova će topla jesen nadmudriti sve ljetne avanture i možda se nalazimo usred novih vremena i drugačijih nijansi flerta: jesen kao vrijeme novih ljubavi umjesto kišnih dana i depresije. Istina, ujutro tražim desnu čarapu i ne odvajam se od deke i ogrtača, ali ovo će biti jedna od onih jeseni koje ću pamtiti do kraja života: nikad nije bila tako šarena, topla, nepredvidiva i napokon sa sigurnošću mogu reći od čega sam sazidana, svoju snagu mogu dodirnuti.

Fascinira me kako u vrtu jedan posao odmah otvara drugi, razmnožile se jagode pa ih je valjalo presaditi da im bude komotnije, karanfili prerasli čašice pa je jedan dio zamijenio suncokrete na terasi, skraćivanje živice otvara planiranje Geronimo dana, jer ima je toliko da bez požara neće nestati, pogotovo ne kada smeće odvoze samo četvrtkom ujutro. Težina živice zdrobila je dio cvjetova i plodova tikvi, onih izvan gredice naravno, tako da se stvorila prilika da hrabro probam njezine žute cvjetove.
Počela sam sušiti pupavice, ljuske jaja i sve se više uhvatim kako razmišljam o siječnju i veljači, i što ću saditi tada, što će biti prvo?
















Ljuske, posebno ako je jaje domaće, korisna su organska prihrana vrtu, ali jedan dio tog praha (sameljem ih u multipraktiku) vratim kokama, odnosno izmiješam sa šrotom, a nešto dam i psima i mačkama radi sjaja dlake.


Svaki vrt ima svoj naraštaj buba, "onog jednog leptira" i "svoju" ptičicu koja se zadrži čitav dan i cvrkuće. E pa naša ptičica se vratila i priča od jutra do mraka, ne štedi zvukova.












Nadam se da će višnje dobiti konkurenciju, njih je ove godine zaista bilo, ali vrtnim jagodama nisam se baš zasladila, nije ih bilo mnogo, a ptice su uvijek bile nekako brže.
S obzirom da je vrijeme izuzetno blago, očekujem još razmnožavanja. Kad su jagode u pitanju izradit ću im i treću gredicu, i četvrtu i petu ako treba...
















... i šarenog li obroka!!



Živica je skraćena do šiljaka ograde, trenutno sam u fazi odvlačenja narezanog iza kuće, praćenja vjetra i uskoro slijedi paljenje iste. Nakon toga slijedi ušminkavanje listića, kad budu krenuli. Mislim da više neću dozvoliti da poraste ovako visoko iz razloga što je dio vrta bio u hladu, pa tek sad mogu očekivati napredak cvjetače i peršina.




















Svi su profitirali osim tikvi koje sam morala ukloniti, svi izvan gredice, a uz živicu smetali su. I tako se ukazala prilika da probam cvjetove. Ubrala sam i par cherry rajčica i nekoliko listova radića. Dodala sam i dva svježa jaja, skuhana na tvrdo te šaku tjestenine. Kao začin svemu - tartufi koje već neko vrijeme imam u hladnjaku i nikako ih načeti. Njih sam dodala listić i nešto sitno, takva su pravila i jedino "tek toliko" količina ima smisla.

Cvjetove sam samo prokuhala, tučke sam naravno izvadila. Sve sam začinila s maslinovim uljem i kasnije sam shvatila da mi nešto nedostaje, pa kad sam popaprila po svom guštu - bilo je baš odlično, a sve sam ubrala u vrtu ili imala u kući.









Ovo je zaista bila salata po principu snađi se, drugarice s onim što imaš, ali ponoviti ću već sutra, posebno jer imam cvjetova i tartufa. Nastojat ću složiti i omlet u tom pravcu.
Okus cvjetova... Ne mogu baš sa sigurnošću usporediti s ičim, ali dok su se kuhali u čistoj vodi imala sam miris u nosu kao da se radi o špinatu. Čak mi se čini da bi cvjetovi bili savršeni za nekakav zdravi smoothie, srodan breskvi i banani, nikako šumskom voću ili jagodama.

Listovi radića su me ugodno iznenadili oporošću. Još nije stasao, ali obećava.








Poderane gaće



Kad imaš brašna i jaja možeš svašta nešto. Onako na prvu - omlet. Dodaš mlijeka - palačinke. Uz maslac - domaće kekse.
Međutim, duugoooo vremena tražila sam recept za poderane gaće, ali siromašna vremena očito su iza nas jer svi recepti na koje sam nailazila uključivali su maslac, jogurt, mlijeko itd.

A to, jednostavno, nisu poderane gaće, nego lordovske ili tajkunske.

Kao mala, jela sam ih vrlo, vrlo često, a mama mi nikad nije htjela reći kako ih priprema, sve se svodilo na "nadam se da ih kćeri nikad nećeš morati spremati" i "ne podsjećaj me na ta vremena!". Jedino sam prije par godina uspjela izvući "ma to ti je samo brašno i voda".

Naravno, pokušala sam ih izraditi od brašna i vode, ali nešto je nedostajalo, nije bilo onih famoznih "plikova" - izvana napuhano, iznutra zrak, a kad zagrizeš pomalo ti u ustima okus soli, ali sve je premazano marmeladom i stopljeno s mekoćom sredine, a rubovi hrskavi... I kaže mi moj forumski prijatelj "ma samo dodaj jaje i to ti je kompletan recept".

Da, izvorni recept ima ove sastojke:

- tanjur brašna, nebitno kojeg
- mlaka voda
- sol
- jedno jaje

Sastojci se izmiješaju, tijesto se na pobrašnjenoj podlozi razvalja, trgate kocke, krugove, prema želji. Prođete nožem po sredini oblika kako bi dojam bio potpun - poderane gaće.

Pržite na ulju, ako volite zasladite običnim šećerom - osobno sam sklona marmeladi.

Ova količina dovoljna je za nekih sedam gaća, ne znam vam reći da li su vam bolje tanje ili deblje, ovisi dosta toga i o tavi te vatri i ulju. Nekako težim da im sredina bude tanka, a rubovi deblji, ali svaki komad ima neku svoju priču, nikad mi ne ispadnu isto, ili dobro ili predobro, ne mogu biti loše.





Možemo mnogo s onim što nam je nadohvat ruke. Ako čezneš za nečim nedostižnim, kanaliziraj tu emociju i stvori nešto dostižno, opipljivo.

Kad usred rata čezneš za čokoladom, ti napravi "Ferrero Rocher" instalaciju. Nije sve u tartufima i cvjetovima tikvice, ima nešto i u poderanim gaćama. Bitno je biti ono što jesi, to ne može svatko.

Tek par osoba znati će što je pjesnik želio reći i ovim ih putem pozdravljam :*  <3

Ostalima, do čitanja!