Jednom kad okusite hranu koju ste sami uzgojili, nema natrag. Sad mi je posve jasno zašto stari ljudi okopavaju vrt čak i u godinama kada bi možda trebali mirovati; vrijeme provedeno u vrtu nije gubitak vremena. Trud, iščekivanje, briga, radost... Ili se možda radi o vrtnoj groznici koja, ako znate kako, može vas držati budnima 365 dana u godini?
Na razmišljanje o hladnom klijalištu navelo me prošlogodišnje, ne tako nedavno iskustvo, kad je vjetar donio snijeg i led s Velebita. Sav trud oko jesenske sjetve pao je u vodu, čime sam izgubila rukolu, matovilac, kelj, blitvu, peršin, radič.
Nakon toga, nekoliko se tjedana uopće nisam snalazila po vrtu, nisam znala što bih prvo, a ionako je bilo prekasno za započeti išta. I tu sam se negdje počela zavlačiti u kuću sa knjigama o vrtlarstvu, dok je do sjetve u siječnju došlo posve spontano, kao samo od sebe, korak koji je valjalo proći.
Već neko vrijeme uživamo u vlastitom radiču, mladoj kapuli, od nedavno berem i prve rotkvice. Domaći se okusi ne mogu niti usporediti s onim kupovnim, i tako sam odlučila poduzeti određene mjere kako nikad ne biti bez uroda. Da uvijek imam makar šačicu svoje salate.
Nakon spoznaje o vrtlarskoj vuni koja je usred ove buretine opet glavni tjelohranitelj vrta, malčiranju koje se pokazalo stvarno korisnim savjetom upijenim iz literature, došla je ta faza da odradim i hladno klijalište.
Usudila bih se reći da je tanka granica između staklenika, plastenika i hladnog klijališta, s obzirom da se danas u brojnim trgovinama mogu naći mini staklenici i plastenici, hobi namjene. Onako ugrubo, staklenik je od stakla, plastenik od najlona/ plastike, a klijalište je onako kako si ga sami stvorite. Poanta je da biljke ondje budu zaštićene, ali osunčane ili pod svjetlom kako bi mogle klijati i razvijati se. Od sanduka ili nekog drugog oblika možete napraviti direktan komad zemlje za sjetvu, ili pak čašice i posudice držati ondje, na sigurnom od hladnoće i ostalih nepogodnih uvjeta.
S obzirom da se u svemu uvijek ono "još nešto", odlučila sam se još u veljači za tri klijališta. Prvo klijalište zamislila sam kao odlagaonu za biljčice koje samo što nisu stasale i čekaju presađivanje u gredicu. Drugo sam klijalište zamislila kao staklenik, u kući imam sve manje mjesta za čašice, odnosno preciznije, čašicama treba sve više mjesta. Nekad ih je uz prozor moglo stajati stotinjak, sada se ta brojka prepolovila jer su biljke sve veće i šire, a nije dobro da im se listovi međusobno dodiruju, trebaju zraka.
Nadalje, treće klijalište zamislila sam kao školski primjer klijališta, dakle u tom nekom zamišljenom prostoru nalazi se zemlja za sjetvu.
Ono što me ubilo u pojam bilo je koliko će to sve koštati.
Sanduka nema u prodaji, pogotovo gotovih klijališta. Međutim, kada sam lutala centrima u potrazi za štapovima za krastavce i rajčice, nemalo sam se iznenadila cijenama. Pevec, Bauhaus... nebitno gdje odete, cijene su kao dogovorene, izvučene po ne znam kojim izračunima marže.. Solidan štap za krastavce možete kupiti za 20-30 kuna, meni trebaju desetak, možda i više.
Štapovi za rajčice kreću se između 15 do 25 kuna, meni trebaju 50tak, ako sve prođe bez bolesti i biljke odžive kućnu fazu do kraja, do trenutka presađivanja vani, u stvaran život.
Ovako sa strane, možeš se zapitati samo ovo: otkud izvlače te cijene?
Vreće sa sadnju koje su dosta zgodne za sjetvu mrkve i čak krompira koštaju 86 kuna, jedna. Ne znam mogu li vam dočarati što se sve u Sloveniji može kupiti za 11 eura u vrtnom centru, posebno ako se uzme u obzir da je prihrana ondje upola cijene. Mali plastenici, istina stvarno su slatki i u štosnim bojama, 260 kuna?? Ali.. stvarno su mali, cijena nema smisla. To ne vrijedi toliko.
Imam neki dojam da se cijene formiraju negdje između odluke "naići će već neka budala i kupiti", i to se onda sudara s mišlju "ako treba nek' se ne proda, nećemo popustiti". To me podsjeća na situaciju lani u Metrou, već na kraju sezone kestena bilo ih je u vreći od 5kg - 140 kuna. Kilogram se vrtio oko 30 kuna. I sjećam se tih propalih kestena, pomalo trulih, ali ne, neka ostanu po cijeni od 140 kuna, nemojmo spustiti cijenu. Ako ih kupac ne želi kupiti, to je problem kupca, ne naš.
Oprostite, ne shvaćam?
No, vratimo se klijalištu.
Jedan od vodećih problema s realizacijom klijališta bio je taj što sam zamišljala da bi trebalo izgledati u ovom smjeru:
Tri stakla došla bi nekih 150-180 kuna, a s daskama sam slaba, znači i to bi trebalo nabaviti, a pogađate, nisu baš kunu, dve.
Računici treba dodati i zemlju, a kako zemlje stalno fali, kako ne bih naručivala kubik-dva, žrtvovala sam gredicu kod višnje, onu gdje je lani bila posađena blitva. Prijatelj nam je to isfrezao, tako da od tamo čupkam zemlju za sve što mi treba. Ono što sadim u kući, za to koristim supstrat, na tome ne štedim jer takva se rezanja naprave više štete nego koristi ;)
Tada sam shvatila da od svega toga neće biti ništa, ne mogu ići u tom smjeru, skupo mi je. A kad sam prekrižila taj san, shvatila sam da ga mogu ostvariti na drugi način: zemlju sam dakle nabavila žrtvujući gredicu, umjesto dasaka imam betonske kocke i sve te nekakve betonske gluposti u koje se ne razumijem, ali poslužit će svrsi, dakle trebam samo staklo.
I kaže mi muž, znaš gdje bi moglo biti stakla? Na deponiju.
Naravno, teško žabu u vodu natjerati, brzinom svjetlosti našla sam se na odlagalištu u Debeljaku. Ne samo što sam našla staklo, nego i štapove trstike od preko tri metra! Dosad sam ih prikupila pedesetak, sasvim dovoljno za moje vrtne potrebe, a bome i 600 kuna u džepu.
S obzirom da smo usput muž i ja pokupili i par vreća stajskog gnoja, mislila sam da ćemo umrijeti od smrada u autu.. Ako idete na smetlište, obavezno ponesite ajax ili vlažne maramice ili tako nešto, da možete željene predmete odmah oprati. Imali smo sreće s trstikom, ona je prilično zatomila smrad, ali ipak!
Ta vam je deponij - avantura izgledala ovako:
Trenutno, zato što je vrijeme nepredvidivo, hladno je i vjetrovito, radovi oko ostala dva klijališta su stali. Bura je bacila jedno staklo i razbila ga, stajalo je uz rub kuće, što se može, ali dovukli smo jedno zaista veliko staklo kocka oblika (ova su više pravokutna) iz Rijeke, tako da prosjek je tu. To veliko staklo čuvam za školski primjer klijališta, smjestit ću ga nedaleko višnje.
Ali čak i kad ne možeš ništa raditi, nešto ipak možeš, recimo posadila sam novu turu salate. Držim je vani, ipak nije toliko hladno i zasad je lijepo proklijala.
Također, čak i kad se ništa ne dešava, dešava se rast biljčica, a to je uvijek vrsta posebne sreće i priznanja da sve ide svojim tokom.
Uzgoj biljaka u plastičnoj ambalaži od mlijeka, također je jedan krak hladnog klijališta. Koliko sam guglala, ljudi se snalaze na različite načine, čak i uz pomoć sijena. Najvažnije je da biljka opstane i dođe do zdjele sa salatom.
Evo i popratne upute: http://www.motherearthliving.com/gardening/cold-frame-for-herbs-make-milk-jug-seed-starters.aspx
Sad, naravno, sve što vidite ili pročitate, treba uzeti s određenom dozom rezerve: vaše osobno iskustvo ono je što se zapravo računa. Primjerice, sadnja rajčice uz prozor u siječnju ili veljači stvarno funkcionira, ali nigdje nisam naišla na podatak o prihrani i brizi. Moje iskustvo s magnezijem i kalcijem samo je igla u plastu sijena u odnosu na vaše iskustvo, koje može biti posve različito od mojeg ili nekog trećeg.
Osjećam da će tako biti i sa klijalištem, tko zna kakve se tu sve cake kriju.
Međutim, evo nekoliko, po meni, korisnih stranica:
Sviđaju mi se i ove plastične kutije, stvarno služe svrsi.
E sad, nažalost nisam kupila plastične kutije, nego sam se poslužila ladicama iz hladnjaka.. I isto sam iznjedrila salatu na svjetlo dana.
Ponekad je tako teško uočiti što je iskustvo, a što prepiska (sjetimo se sadnje reznica ruže u krompiru), premda najbolje se u sve uvjerimo sami.
Dakle, sjetva rajčice u kući funkcionira, paprike, salate, kao i uzgoj rotkvice na otvorenom usred hladnog vremena, ali uz vrtlarsku vunu.
Pozdrav i do čitanja!!
