O tome se u našem kućanstvu već neko vrijeme vode pregovori; vjerovali ili ne, mogu i bez tog daška civilizacije, dapače. I kad ovako ostanem bez svega toga- odlično je, preporodim se.
Eto, čitava Hrvatska nalazi se u brizi oko Gorana koji su zatočeni u snijegu, djeca ne idu u školu, nema struje... Meni to zvuči idilično jer kao što su ljudi jednom davno sasvim solidno živjeli bez telefona, Interneta i MaxTv-a, jednako su se snalazili i bez struje.
S obzirom da šuma u kojoj živim zapravo nije do kraja razminirana, a po ljeti je prepuna zmija, dugo mi je trebalo da se opustim i počnem upoznavati teren. "Nikad ne znaš kada ćeš nagaziti na minu" kaže uzrečica, ali u praksi ionako je svejedno: vjerujem da ono što mora biti, biti će.
Moje strahove razumiju pastiri na koje nailazim, ali oni straha nemaju. Više ih zbuni kada prođem šumom sa dva pasa i dvije mačke, a svi bez ikakvih lanaca i uzica, poput čopora.
Inače, o tome mi je pričala prijateljica, koja po šumi na Veprincu iznad Opatije redovito šeta sa mačkom i psom, ali bila sam uvjerena da se tako nešto poklopilo samo njoj.
Moje su mace razvile intuiciju na način da kada sa psima izlazim u šetnju, hodajući prema cesti, tada se sakriju u grm i ondje nas čekaju dok se ne vratimo, ako treba čekaju i po dva sata. Uvijek me dirne odanost životinje prema gospodaru, nakon te faze čovjek i životinja jednostavno postaju ravnopravni članovi, ista krv, svoji.
A ako odmah skrenem prema šumi, uz nas su, čak ih ni kiša ne može pokolebati. Mace toliko uživaju u šetnji da zapravo često one "nas" čekaju, pritom mislim na pse i sebe.
Smatram kako šetnja mački bez prisile potiče njihove lovačke sposobnosti, jer se rado "zamaskiraju", primire, onda iznenada iskoče iz nekog grma i tako čitavo vrijeme. Zatim, nije loše da malo trčkaraju, već kad su tako izabrale.
Naravno da sve ima svoje prednosti i mane, ali ovo je svakako prednost. Možda se zaista svakog dana sve više čovjek nastoji udaljiti od drugog čovjeka, ali ipak je povratak prirodi i životinjama neminovan.
Za kraj, Njegovo Veličanstvo kaul, karfiol ili cvjetača.
I malo rige. Odlično se slaže s jajima, volim kad je "živa", dakle samo je malo umrtvim dok pripremam omlet. Obavezno nezačinjena, zar nije ta gorčina okusa sama po sebi bit?
Perad obožava listove kaula, dobro dođe kao zamjena za ispašu jer kada su ovako kišni dani ne puštam ih na "slobodu" jer se sklanjaju po terasi i počele su ondje stvarati ozbiljan nered... Čim se sunce ukaže, puštam cure i jednog dečka na slobodu.
Sutra isprobavam tartufe s domaćom tjesteninom od jaja mojih koka - jedva čekam!
Nema komentara:
Objavi komentar