Samo za taj osjećaj

Na silu < Viša sila

Nije Teodor, nego Tonči, i naravno pokvario je sve moje planove vezano za vrt i prirodno, protekli tjedan sve je stalo. I što je najgore, bilo je razdoblja od pola dana bez kiše, ali ne možeš mnogo sa zemljom ako nije podatno suha. Ne ide.

U tim nekim suhim periodima od nekoliko sati bavila sam se okolišem, uglavnom sam se posvetila grabljanju lišća, perja i grančica, posebno novi val starog lišća živice. Uvjeti su bili dobri da se posvetim jednom dijelu terena kojeg rijetko fotografiram, toliko je užasan, hitno mu treba makeover, ali - pomalo. Napokon imam viziju što učiniti s tim komadom zemlje.
Do četvrtka biti će kristalno, vedro vrijeme, s jučer na danas sve se osušilo, sutra je treći dan bez kiše - dakle nisam na ništa zakasnila.




Na kišni dan DIY & Pinterest > gledanje Vijesti, Dnevnika...


Naravno da na Pinterstu sve izgleda bolje nego kad sama improviziram, ali nije sve ni toliko beznadno loše koliko nam mediji nastoje prikazati. Sami biramo nijansu istine. Ne vjerujem previše  fotkama na Pinterestu,  ali ni breaking news nije ono što je bila, tako da...  Zapravo, već dosta dugo nemam pojma što se zbiva u zemlji i svijetu, nešto sam slučajno načula (pravo da vam kažem, ne znam ni kako je ta informacija doputovala do mene) kako je postojala (ne znam, možda postoji i dalje, bo) mogućnost Trećeg svjetskog rata, ali osjećam da će se to nekako srediti i bez mojeg angažmana iz fotelje, nasuprot TV-u. Zar ne?

Još uvijek me fascinira moć afirmacija, tako da idem na najjače u tom smjeru.
A i ružan mi "prazan" zid.

I naravno, opet sam se malo pozabavila ulaznim vratima, sad mi nekako izgleda bogatije, moćnije, šarenije.

Čak sam u međuvremenu shvatila kako sam zapravo mogla dotjerati vijenac dobrodošlice, ali nema veze, dogodine će biti bolje.


Ubrano cvijeće > kupljeno cvijeće


I udomljeni pas > kupljeni pas, ali nećemo popovati  ; )

Ovaj dio godine, kako već rekoh, najviše volim. Istina, Riblji ulov > Ulov cvijeća, ali zaista me tijekom ožujka i travnja možete sresti kako šetam ulicama i diskretno kradem cvijeće, odnosno, oprostite, berem ono što viri preko zidića, jedino ruže ne diram, ruža zaista nisam željna.

Malo promotrim situaciju i počupkam ono što strši.

Trenutno je najbolji potez oko bolnice i Hitch bara, odličan izbor, a ove godine nekome posebno miriše ružmarin, baš im je uspio, eto u tolikoj mjeri da doslovno pada po kolniku. Ružmarin sam uskladila sa lučicama u staklenkama koje čitavu godinu skupljam radi marmelade/ džema, a staklenke neloše izgledaju i kao robusni svijećnjaci. Veća staklenka, više svjetla.

Kao što vidite, zbilja uzmem grančicu, od svega po malo, u tome je čar.
Šuma je krcata ciklama, raznog šumskog cvijeća i naravno šparoga.

Domaće dalmatinske kupine > Kupine iz uvoza


Fascinira me snalažljivost i volja u ljudima, posebno kod moje prijateljice Branke koju sam već spominjala, dakle znamo se od rođenja, odrasle smo u istoj ulici, udala se ovdje, ostalo je povijest. Naime ona godinama bere kupine, a u subotu navečer dobila sam kilogram smrznutih kupina, ubranih njenom rukom.
Već sam ih ranije kod nje kušala, kada je napravila osvježavajuću tortu od sira, a kupine su bile toliko fine da sam kod svakog zalogaja mrmljala mmmmmmmmmmmm, kako je ovo fino, kakva razlika!

Naravno da sam se "ubola" za branje kupina i već sam ih u mislima skuhala, ispekla, pojela..  Ali stvarno shvatiš kako je sve što jedemo bez okusa i mirisa, osim ako nije u tome barem dio tebe. To je taj faktor X koji čini razliku, a zove se Majka priroda.

Jutro poslije, napravila sam mini kuglofe, recept koji funkcionira ne mijenjam , dakle radi se o starom prokušanom receptu kojeg sam objavila, naravno za vrijeme Teodora. Mislim, nema sad smisla izmišljati toplu vodu, sve je isto, osim što sam malo pojačala rum, ne znam zašto, ali ispalo je odlično.

Nabavila sam veliki kalup za šest veće "tortice", kuglofa. Iskoristila sam niti šaku kupina, ali to je jedna sasvim druga struktura ploda od onog što inače kupujem. Slagala sam ih na način: smjesa, kupine, smjesa, kupine i za kraj preostala smjesa.

Jedino sam malo razočarana što rubovi nisu onako estetski oštriji, dojam je krafnast, ali mislim da se razlog krije u tome što kalup nije silikonski, ali to su sad potrage za dlakom u jajetu, ako me razumijete. Pored domaćih jaja, domaće kupine i fruktoze kao zamjene za šećer, mogu reći da sam zadovoljna izborom slatkiša kad padne šećer u krvi.


Na kišni dan, Nutella < Domaći kolač


Ima tih nekih kolača koje radiš skoro svaki dan, onda dosade, ne vratiš im se nekoliko godina i nakon pauze zaželiš se opet tog okusa - i shvatiš da taj kolač, nakon toliko vremena, i dalje fenomenalno funkcionira okusom i mirisom.

Radi se o jednom prastarom receptu, ima gotovo dvadeset godina, s time da je meni ovako za slučaj nužde, ostala poneka teglica marmelade od breskvi koju sam radila prošlog ljeta.

Prvi put tu sam marmeladu radila 2010. godine, 2012. -te oporavljala sam se od prometne nesreće i bili smo usred selidbe, i napokon prošle godine sve je sjelo na svoje mjesto, nabavila sam domaće breskve i učinila ono što djevojka mora učiniti - napraviti svoje slatko.

Taj prastari recept kojeg sam kao cura koristila svako toliko, a prilično često, sada kao udatoj ženi, u sasvim novom ruhu i nepobitno, nalazimo se u drugom stoljeću... Sva sam se spetljala. Uglavnom, bilo je baš emotivno, onako suzica u oku i tako to.

Trebala sam se više poigrati tijestom, odnosno izraditi ga više, nekako mi se čini da je gornji dio praznjikav, ali bit će bolje drugi put.

Prva godina

Druga godina

Druga godina, evo i u boji

Izvorno, radi se o receptu sa marelicama, ali kako sam zaista očekivala malo više tijesta (tada je očito bio i drugačiji trend), recept slijedi kad malo porazmislim o toj problematici.

#vankonteksta

Za kraj, sve se kao nema a kuće niču kao gljive ispod kiše, susjedi imaju novog susjeda, ali i mi ga vidimo, pa dobrodošao prijatelju, inače jako volim ovaj običaj vješanja zastave kad se na novoj kući dođe do krova, da se mene pita u svakom bi vrtu bila po zastava, ne razumijem kako to nekome može biti glupo.

Čini mi se da otkako smo postali 23001 Zadar I, ne možeš se obraniti od novih. Čuj mene  ; )

Da, posve razumijem sve koji dolaze ovdje i žele biti dio ovog.

P.S.  U šetnju idemo kolektivno, dakle dva psa i dvije mačke, a uočavam potencijal da bi i Bjež'mo išao s nama, tako da možda mu i dopustim da nam se pridruži...

Dokazi upornosti (drugi dio)

Prije nego nastavim s usponima i padovima unazad skoro pa dvije godine, zapravo ne toliko padovima, koliko zabludama i pogrešnim informacijama, moram započeti s ovim fotografijama "nakon bitke".

Dakle, Pritajeni 1 dobio je gadne batine od Šarenog, koji je poput pravog pobjednika sav lijep, nedodirljiv i stasit. Bjež'mo nije sudjelovao,  on se popeo na paletu s drvima i ondje je obilježavao teritorij kukurikanjem.

Ne znam, meni je presmiješna ova prva slika  minutu nakon batina, dojam je u stilu "makse seljanko da prođem", ali se ipak pridržava za koku...

Naravno da je sve to tužno kako se mlate, ne znam više jesam li doma  ili usred ilegalne borbe pijetlova, ali mislim da bi mi te borbe s ovom ekipom išle.

A Šareni nakon bitke ima onaj "štaštaštaštašta??" pogled:

I ima pomalo "tko još želi batina?" pogled.
Sve u svemu, nije ni Bjež'mo baš normalan, ali mi je najdraži:

Sve u svemu, nemam više snage patrolirati među njima, kad ste glupi poubijajte se. Međutim, očito znaju granicu, onaj korak do zadnjeg udarca, jer svi su na broju- živi.

Ali bitka je na neki način smiješan element svakog dana, ono što me zaista uznemirava jest činjenica koliko ovi komadi šume postaju sve popularniji, svakog dana niče neka nova kuća, novi susjed, a civilizaciju najbolje osjećamo noću, kada sve bliži grad treperi.

Iako, nepotrebno se čudim, i meni se na prvu svidjela ova lokacija, područje ima ogroman potencijal, još uvijek svatko uživa u privatnosti, a do grada nas dijeli niti pet kilometara. Naravno da svi žele biti ovdje i naravno da imam(o) nos za ono što će biti trend.

Noću s terase sada već promatram komad grada, ali na dnevnoj bazi posve smo odsječeni od ikog i ništa ne vidimo, ništa ne čujemo.

I kad dođe civilizacija, ovdje će se živjeti  na način da se dio ručka ubere, krčka na brzinu na terasi, onako s nogu, ili brzo nešto baci na roštilj,  a svakog dana svi i dalje pečemo kruh. Nedavno sam opazila pekaru, prvu nakon navodno duugee stanke, i čisto me zanima budućnost iste.
Ova sredina, ovo podneblje, ima usvojen koncept života koji se teško može poljuljati; mnogi koje znam uopće nisu svjesni da žive Pinterest život, opušteno uz kavu, drva, vrt, životinje, zalazak, radove, dom i obitelj.
Čar ovog života je u tome što se sam život uopće ne forsira, "fjaka" i "ima vrimena".

Dalmacija definitivno nije podneblje za mekušce.
Sjećam se kako sam se veliki dio života bojala običnog pauka, a sada... Evo, sada i hvatam gliste po vrtu i onda počastim desertom od glisti koke. Foto aparat neće nikad biti toliko brz, koliko one brzo razgrabe ljigavu poslasticu.

Od razočarenja, bome gadno su me slagali i kako se razmnožavaju ruže. Mislila sam da činim pravu stvar, dakle ovo:

Kao, otkineš ružu, staviš u vodu, pričekaš da pusti korijen.. Ok, da, ali važan detalj: u rano proljeće, rana faza listanja, prije naznake pupoljaka. Recimo, ovako, ove su se primile:

Sad je to naravno smiješno, i znam da sve ono što slijedi nalikuje na nekakav osobni festival neuspjeha, ali zapravo to je učenje... I želim reći da je baš bilo smiješno kako nisam na vrijeme zaštitila trešnju i istu su mi u par dana, nisam se ni snašla, pobrstili mravi.

Pustili su mi tek trešnja- naušnice, što sam ja pak prepustila njima, imam i ja nekog dostojanstva. Evo vama ta kićerica, a ujesen smo popričali uz BioKill i ostale otrove, ako ste se pitali jesam li im štogod zamjerila.
Od trešanja, te sezone, samo treš.

Nadalje, kruška je rodila točno dvije kruške, a osobno sam u nju utukla sigurno kubik vode, ali budimo optimistični. Sad je ta kruška jako velika i ove godine bit će nešto od nje. Godinu dana ranije, nije dala nijednu krušku; to su procesi prirode i treba čekati.

Završit ćemo s još jednim, doduše ovotjednim uspjehom, naime generalno sam oprala a potom obojala pseće kućice, premjestila ih na prikladnije mjesto i već kad je bal, a imala sam dvije kantice Belinke palisander, obojala sam i veću kućicu koja je bila žedna boje, doslovno sam čula kako guta i upija boju, jadno žedno drvo.
Sada je kućica toliko divna da se stalno muvam oko nje koliko sam zadovoljna kako je ispalo. Satrala sam se, ali vrijedilo je pržiti se na suncu.

Nema više belinke, i nema više niti slova.

Do čitanja  :)

Dokazi upornosti (prvi dio)

Prva sezona bloga je gotova, možete računati jedino na to da ću pisati poput padobranca, nepovezano i s vremena na vrijeme... Recimo kao kad se Eva Longoria (ne znam otkud mi sad ona) povuče iz javnog života, ali svako toliko snimi neku reklamu; čisto da ne padne u zaborav.

Iskreno, hvata me val panike kako će to s povrtnjakom na kraju ispasti. Međutim, posljednjih sat vremena razgledavam sve te puste fotografije i uviđam kako mnogo toga unazad dvije godine ili recimo konkretnije, osam kvartala, nije baš uspjelo iz prve.

Prije gotovo dvije godine (u svibnju  će biti) kada smo se doselili, tukla nas je u oko ta užasna živica. Sjećam se kako su dolazili majstori po mjere za ogradu i kapiju, skakutali po zidiću i mi smo gotovo pa odlučili počupati tu jadnu karikaturu.

Onda smo malo računali koliko grmova trebamo, ako krećemo iznova sa  našim zelenilom, i mislim da nam je trebalo ako me sjećanje ne vara više od 2000,00 kuna za sadnice, kako bi bilo oku ugodno i duši opuštajuće. I nije bilo druge nego pozabaviti se, jer kako bi se reklo "prije nego nešto platiš, prvo provjeri nije li u stvari besplatno". Ili, dodala bih, možda čezneš za nečim što upravo imaš.

(... a možda od kauča ne vidiš šumu:

fotografija s nedavnog branja šparoga, kaže mi prijateljica lijepo od tebe da si nam omogućila da malo odmorimo... Što reći osim strašno, nedaleko nas nalazi se besplatan deponij, možete ondje odložiti što god želite, nitko vas ništa ne pita, za "nas" domaće je besplatno, stranci/ osobe iz inozemstva plate neki sitan, simboličan iznos...)

Dakle, vratimo se živici.

Od  svibnja 2012. pa nadalje izgledala je ovako, tada sam je naveliko počela zalijevati, prihranjivati (od milja kažem - redovno drogirati) a kad su stigle prve koke pokupila bih izmet, koliko se moglo, i onda bih "počastila" njime živicu, uz dodatnu vodu kako bi se sve lijepo stopilo sa zemljom i korijenom.

Postoje specijalizirana gnojiva na bazi kokošjeg izmeta ili izmeta pilića, ali ovaj je način bio baš iz prve ruke. Uostalom, čim je nešto pohranjeno u plastičnoj ambalaži, ne znam o kakvoj je tada prirodi riječ?

Susjedi su mi pričali kako od te živice nikad ništa neće biti, cvrlji tako godinama. Paralelni problem bila je i potencijalna sadnja trave, naime već sam imala loše iskustvo s mravima.

Onda je malo živnula  i logično, odmah sam je počela rezuckati da ojača.
Na vodi nisam štedila.

Opažate sigurno predivnu lavandu.. I meni je bila savršena, sve dok se u jednom grmu nije zavukao poskok.
Ukratko, i više nema lavande.

Tada nisam znala kako zapaliti smeće, pa sam kuburila sa smećem, a smeće nam odnose četvrtkom ujutro :D  (ako razmišljate o paležu, imate vremena do 1.05., nakon toga stanka).

I mic po mic, nikakva živica postade džungla:

Zanimljivu su ulogu odigrale patke: naime stalno su je češljale, mislim da su ondje nalazile svakojake bube i nametnike, nešto bi pojele, a nešto razmicale.

A nekako, niknula je i trava s kojom se još uvijek borim i čeznem da postane prava livada.

Zakrpavanje zemlje i sijanje trave trajat će sve dok ne pobijedim...

(slikano lani )


... a možda sam i pobijedila, nego od kauča ne vidim šumu?  (slikano jučer)

Kad se sve oduzme i zbroji, razmotri iskustvo, čitavo ovo putovanje... bilo je zbilja užasnih trenutaka.

Recimo, kao kad sam shvatila da patke samo poziraju oko jaja, uopće ih ne čuvaju i da se nikad iz njih neće ništa izleći bez inkubatora jer su izgubile nagon za čuvanjem istih... Što u biti i nije najpotresniji dio; uznemirujući element su crvi u jajima, a mogla sam ih, eto, pojesti?

Tko je mogao znati da će ovaj mačak biti gay?

Ali ipak zna što mama voli? Mama voli dobre lovce?
I voli gay mačka!

Nastavak slijedi.....