Dakle, Pritajeni 1 dobio je gadne batine od Šarenog, koji je poput pravog pobjednika sav lijep, nedodirljiv i stasit. Bjež'mo nije sudjelovao, on se popeo na paletu s drvima i ondje je obilježavao teritorij kukurikanjem.
Ne znam, meni je presmiješna ova prva slika minutu nakon batina, dojam je u stilu "makse seljanko da prođem", ali se ipak pridržava za koku...
Naravno da je sve to tužno kako se mlate, ne znam više jesam li doma ili usred ilegalne borbe pijetlova, ali mislim da bi mi te borbe s ovom ekipom išle.
A Šareni nakon bitke ima onaj "štaštaštaštašta??" pogled:
I ima pomalo "tko još želi batina?" pogled.
Sve u svemu, nije ni Bjež'mo baš normalan, ali mi je najdraži:
Sve u svemu, nemam više snage patrolirati među njima, kad ste glupi poubijajte se. Međutim, očito znaju granicu, onaj korak do zadnjeg udarca, jer svi su na broju- živi.
Ali bitka je na neki način smiješan element svakog dana, ono što me zaista uznemirava jest činjenica koliko ovi komadi šume postaju sve popularniji, svakog dana niče neka nova kuća, novi susjed, a civilizaciju najbolje osjećamo noću, kada sve bliži grad treperi.
Iako, nepotrebno se čudim, i meni se na prvu svidjela ova lokacija, područje ima ogroman potencijal, još uvijek svatko uživa u privatnosti, a do grada nas dijeli niti pet kilometara. Naravno da svi žele biti ovdje i naravno da imam(o) nos za ono što će biti trend.
Noću s terase sada već promatram komad grada, ali na dnevnoj bazi posve smo odsječeni od ikog i ništa ne vidimo, ništa ne čujemo.
I kad dođe civilizacija, ovdje će se živjeti na način da se dio ručka ubere, krčka na brzinu na terasi, onako s nogu, ili brzo nešto baci na roštilj, a svakog dana svi i dalje pečemo kruh. Nedavno sam opazila pekaru, prvu nakon navodno duugee stanke, i čisto me zanima budućnost iste.
Ova sredina, ovo podneblje, ima usvojen koncept života koji se teško može poljuljati; mnogi koje znam uopće nisu svjesni da žive Pinterest život, opušteno uz kavu, drva, vrt, životinje, zalazak, radove, dom i obitelj.
Čar ovog života je u tome što se sam život uopće ne forsira, "fjaka" i "ima vrimena".
Dalmacija definitivno nije podneblje za mekušce.
Sjećam se kako sam se veliki dio života bojala običnog pauka, a sada... Evo, sada i hvatam gliste po vrtu i onda počastim desertom od glisti koke. Foto aparat neće nikad biti toliko brz, koliko one brzo razgrabe ljigavu poslasticu.
Od razočarenja, bome gadno su me slagali i kako se razmnožavaju ruže. Mislila sam da činim pravu stvar, dakle ovo:
Kao, otkineš ružu, staviš u vodu, pričekaš da pusti korijen.. Ok, da, ali važan detalj: u rano proljeće, rana faza listanja, prije naznake pupoljaka. Recimo, ovako, ove su se primile:
Sad je to naravno smiješno, i znam da sve ono što slijedi nalikuje na nekakav osobni festival neuspjeha, ali zapravo to je učenje... I želim reći da je baš bilo smiješno kako nisam na vrijeme zaštitila trešnju i istu su mi u par dana, nisam se ni snašla, pobrstili mravi.
Pustili su mi tek trešnja- naušnice, što sam ja pak prepustila njima, imam i ja nekog dostojanstva. Evo vama ta kićerica, a ujesen smo popričali uz BioKill i ostale otrove, ako ste se pitali jesam li im štogod zamjerila.
Od trešanja, te sezone, samo treš.
Nadalje, kruška je rodila točno dvije kruške, a osobno sam u nju utukla sigurno kubik vode, ali budimo optimistični. Sad je ta kruška jako velika i ove godine bit će nešto od nje. Godinu dana ranije, nije dala nijednu krušku; to su procesi prirode i treba čekati.
Završit ćemo s još jednim, doduše ovotjednim uspjehom, naime generalno sam oprala a potom obojala pseće kućice, premjestila ih na prikladnije mjesto i već kad je bal, a imala sam dvije kantice Belinke palisander, obojala sam i veću kućicu koja je bila žedna boje, doslovno sam čula kako guta i upija boju, jadno žedno drvo.
Sada je kućica toliko divna da se stalno muvam oko nje koliko sam zadovoljna kako je ispalo. Satrala sam se, ali vrijedilo je pržiti se na suncu.
Nema više belinke, i nema više niti slova.
Do čitanja :)
Nema komentara:
Objavi komentar