Iskreno, hvata me val panike kako će to s povrtnjakom na kraju ispasti. Međutim, posljednjih sat vremena razgledavam sve te puste fotografije i uviđam kako mnogo toga unazad dvije godine ili recimo konkretnije, osam kvartala, nije baš uspjelo iz prve.
Prije gotovo dvije godine (u svibnju će biti) kada smo se doselili, tukla nas je u oko ta užasna živica. Sjećam se kako su dolazili majstori po mjere za ogradu i kapiju, skakutali po zidiću i mi smo gotovo pa odlučili počupati tu jadnu karikaturu.
Onda smo malo računali koliko grmova trebamo, ako krećemo iznova sa našim zelenilom, i mislim da nam je trebalo ako me sjećanje ne vara više od 2000,00 kuna za sadnice, kako bi bilo oku ugodno i duši opuštajuće. I nije bilo druge nego pozabaviti se, jer kako bi se reklo "prije nego nešto platiš, prvo provjeri nije li u stvari besplatno". Ili, dodala bih, možda čezneš za nečim što upravo imaš.
(... a možda od kauča ne vidiš šumu:
fotografija s nedavnog branja šparoga, kaže mi prijateljica lijepo od tebe da si nam omogućila da malo odmorimo... Što reći osim strašno, nedaleko nas nalazi se besplatan deponij, možete ondje odložiti što god želite, nitko vas ništa ne pita, za "nas" domaće je besplatno, stranci/ osobe iz inozemstva plate neki sitan, simboličan iznos...)
Dakle, vratimo se živici.
Od svibnja 2012. pa nadalje izgledala je ovako, tada sam je naveliko počela zalijevati, prihranjivati (od milja kažem - redovno drogirati) a kad su stigle prve koke pokupila bih izmet, koliko se moglo, i onda bih "počastila" njime živicu, uz dodatnu vodu kako bi se sve lijepo stopilo sa zemljom i korijenom.
Postoje specijalizirana gnojiva na bazi kokošjeg izmeta ili izmeta pilića, ali ovaj je način bio baš iz prve ruke. Uostalom, čim je nešto pohranjeno u plastičnoj ambalaži, ne znam o kakvoj je tada prirodi riječ?
Susjedi su mi pričali kako od te živice nikad ništa neće biti, cvrlji tako godinama. Paralelni problem bila je i potencijalna sadnja trave, naime već sam imala loše iskustvo s mravima.
Onda je malo živnula i logično, odmah sam je počela rezuckati da ojača.
Na vodi nisam štedila.
Opažate sigurno predivnu lavandu.. I meni je bila savršena, sve dok se u jednom grmu nije zavukao poskok.
Ukratko, i više nema lavande.
Tada nisam znala kako zapaliti smeće, pa sam kuburila sa smećem, a smeće nam odnose četvrtkom ujutro :D (ako razmišljate o paležu, imate vremena do 1.05., nakon toga stanka).
I mic po mic, nikakva živica postade džungla:
Zanimljivu su ulogu odigrale patke: naime stalno su je češljale, mislim da su ondje nalazile svakojake bube i nametnike, nešto bi pojele, a nešto razmicale.
A nekako, niknula je i trava s kojom se još uvijek borim i čeznem da postane prava livada.
Zakrpavanje zemlje i sijanje trave trajat će sve dok ne pobijedim...
(slikano lani )
... a možda sam i pobijedila, nego od kauča ne vidim šumu? (slikano jučer)
Kad se sve oduzme i zbroji, razmotri iskustvo, čitavo ovo putovanje... bilo je zbilja užasnih trenutaka.
Recimo, kao kad sam shvatila da patke samo poziraju oko jaja, uopće ih ne čuvaju i da se nikad iz njih neće ništa izleći bez inkubatora jer su izgubile nagon za čuvanjem istih... Što u biti i nije najpotresniji dio; uznemirujući element su crvi u jajima, a mogla sam ih, eto, pojesti?
Tko je mogao znati da će ovaj mačak biti gay?
Ali ipak zna što mama voli? Mama voli dobre lovce?
I voli gay mačka!
Nastavak slijedi.....
Nema komentara:
Objavi komentar