Banana & breskva definitivno su promijenili viđenje kako bi voćni jogurt trebao izgledati i mirisati, tako da kad me ova zaraza zvana pravljenje sladoleda kući prođe, posvetit ću se voćnom jogurtu.
U taj okus odlično bi se uklopio mljeveni petit beurre keks, osim što odlično miriše osjetila bi se ona putrasta nota.
Vezano za bananu i breskvu, sladoled je odmah gušće strukture, i u aparatu za sladoled bio je gotov skoro pa odmah. Mislim da bi se fino uklopio uz palačinke. Breskva se nije posve raspala tako da se vide komadići, a stoga je i okus intenzivniji.
Također, još nisam počela pržiti lješnjake, drobiti badem i slično, sa receptima krećem postupno, ima vremena.
Kokos nas je vrlo oduševio, baš pucketa pod zubima i jezikom, naravno nisam štedila na kokosovom brašnu.
SLADOLED OD BANANE
originalni recept
sastojci:
150 g šećera
150 g mlijeka
1 limun
300 g banane (neto težina)
Pa kaže: "Ogulite banane i izrežite ih na male komadiće, poprskajte limunovim sokom pa pomiješajte sa šećerom. Dodajte mlijeko, dobro promiješajte i ulijte smjesu u posudu stroja za sladoled."
SLADOLED OD BANANE I BRESKVE
moj način
2 banane
3 breskve
150 g mlijeka
50 g vrhnja za šlag
3 velike žlice fruktoze
Sve izmiksati i staviti u duboko. Osim ako imate aparat za sladoled, ubaciti ondje, kad je smjesa gotova spremiti u zamrzivač.
Od baze za sladoled izradila sam opet kokos, iduće je orah i nutella, tako da priča o sladoledima još nije gotova ;)
50 nijansi zelene
Natrag u vrt :)
Oko rajčica obilazim kao mačka oko vruće kaše. Sve su krupnije i sve ih više ima, ne usmjeravam ih na jednom štapu, već koliko "traže", neke se zasad razmahuju na tri, idu čak i na susjednu gredicu.
Mislim da rajčici treba prostora, i iako su uvjeti u stakleniku različiti od onih vrtnih ispod vedrog neba, u milosti i nemilosti vjetra, kiše i jakog sunca, iz iskustva i sezonskog rada ondje, znam da povrću treba mjesta i stalno ga treba "navoditi" da raste. A imam i sliku koja to potvrđuje, uslikano onako, poskrivećki :D
Tikve i suncokreti stvarno su "ziceri" s kojima nisam pogriješila, rastu naočigled, jedino me blitva izluđuje, jedan dio je izrastao baš kako treba dok drugi stagnira. Ima dana kada pomislim neka dobro upamti dan dan kad sam je posadila, onda nikne par raskošnih listova, ali sve je to nedovoljno za jedan pošten obrok za dvoje. A kalendarski i po onome što mi ljudi govore, već sam trebala nabrati pune košare.
Kukuruz također raste naočigled, jedino uslijed vjetra par "kukuruzića" dobili su mini podršku; naime vjetar je nosio sve pred sobom i bila sam uvjerena kako će mi sve pokositi. Ipak, zasad sam se izvukla.
Lubenice i dinje zasad su malene, vidjet ćemo hoće li šta ispasti od toga. Zasad mi izgleda nestvarno da ću zaista spustiti se u vrt, ubrati lubenicu, unijeti je u kuću, oprati i jesti rashlađenu. Ali - vizualiziram, vizualiziram. A i to je početak.
Jagode su preukusne, ali nažalost sve mi pojedoše ptice... Ne krivim ih, zbilja su fine, ali žao mi je što nikako da prva stignem do barem dvadesetak komada, a kad vidim da su malo iskljucane gadi mi se brati ih, tako da eto im. Prepuštam. Šta se može...
Tri nove smokve i dva badema također lijepo napreduju, kruška koju nisam podrezala na vrijeme otišla je previše uvis, a jabuku su napale gusjenice, ali što mi je sve uspjelo u ovoj turi - prezadovoljna sam.
Marelicu sam uklonila, nije se nikako, ali nikako primila, a sasječena je i tzv. "princeza". Na njezino mjesto došla je još jedna maslina, što je i logičniji izbor.
Inače, "princeze" često viđam po Zadru, a sada su u fazi cvjetanja. Izgleda veličanstveno, ali idem u smjeru korisnog vrta, tako da - morala je otići.
Tko ne zna, taj i griješi
Sjećam se tako onog jednog perioda kad sam nabavila "guske". Bili su to trenuci sreće i ushita, a njihove fotke nalazile su se na pozadini mobitela, laptopa, fejsa. Sve je započinjalo sa "moje guske ovo" i završavalo na "moje guske ono".
Kroz neko vrijeme ispostavilo se da imam patke. Ne guske.
A nije da nisam guglala i uspoređivala izgled jednih i drugih, ali izgledale su mi isto. Sada bih iz aviona prepoznala o kome se radi.
To se ove godine dogodilo s "mojom trešnjom koju su lani napali mravi", "mojom trešnjom koju sam na vrijeme zaštitila", "ne treba mi terasa, imam trešnju ispod koje sjedim" itd. Naime, to je višnja. Imam višnju.
I nažalost, to neće biti jedini put da sam pogriješila, dakle samo opušteno.
Srećom, volimo višnje... I to jako!! Inače baš i ne, ali u kolaču, štrudlama, krostati - ooo, daa!!
Dakle, win - win. Onaj utješni.
Htjedoh i ja ovako, ali tako mi i treba kad ne znam kako izgleda drvo trešnje a kako drvo višnje. Mogu samo dodati: ne znam ništa, ja sam iz grada.
Samo se nadam da je ovo i dalje mačak Bono.
"Ženo moja, silo čista, hoćeš li posaditi travu?"
Da volimo šetati nije tajna, i naravno uzeli mi pod obavezu otići pogledati kako napreduje ona nogometna trava... Slabo mi je. Super im se primila, uopće mi nije jasno kako je ptice nisu razgrabile, nije čak ni prekrivena slojem zemlje, nego je onako prostački na izvol'te.
Zaista me to uzrujalo, ali praksa i iskustvo profesionalaca očito se ne može mjeriti s entuzijazmom nas amatera.
Premda, ponosna sam na naš travnjak, ali očito moram još učiti.
Sad je muž navalio da krenem u sadnju trave okolo gredice sa suncokretima, mladom kapulom, tikvama te okolo lubenice, dinje i kukuruza. Vizualno, da, puno bi se postignulo kada bi sve bilo blještavo zeleno, ali očito treba poraditi na trovanju mrava i kako to sjeme učiniti nezanimljivo pticama.
Koliko sam dosad istraživala, savjeti po principu "izmiješajte sjeme trave sa sodom bikarbonom" posve su nerealni. Za tako nešto trebam kontejner sode bikarbone brodom iz Kine.
Ipak, do kraja šetnje, s jedne strane barka Ljubav, s druge strane muž, zalazak, sve puno ljudi po klupicama i naravno da sam se smekšala. Najgore što se može dogoditi jest da ništa ne izraste i da mi sve odnesu, a to naravno neće biti prvi put, dakle riskirat ću narednih dana.
Volim ovu zadarsku spontanost, vjerujem da mnogi ondje po klupicama ni ne znaju da su napisane knjige i knjige o tome koliko je zdravo promatrati sunce, zalazak pogotovo.
Krevet od ruža? Ne, želim onaj od povrća!
Lutali mi tako šetnicama i naiđemo na ulicu imena Karma. Šetnica ima potencija, ali kada bi barem vlasnici pasa skupljali izmet za svojim ljubimcima... Ovako stalno moraš paziti da ne ugaziš u kakav govnić, katastrofa! A u DM-u one vrećice za sendviče dođu oko 7 kuna, 150 komada. S njima, mirna sam oko mjesec i pol, s obzirom da imam dva psa, mačke srećom prekoče ogradu pa obave nuždu u šumi, ili barem zakopaju, tako da za njima nemaš šta skupljati.
Istina, moram biti posve otvorena, u šumi ne skupljam za psima, ali tolika je trava i krš da nema ni potrebe, a očito šuma ima neki svoj noćni ritam, i kroz najviše dva jutra sve nestane.
Par puta dogodilo se da pokupim za psom i onda se nađem usred paradoksa da nemam kamo baciti vrećicu s izmetom (priča iz šume). Kao što izmet neću pustiti na cesti, isto tako ne namjeravam ga strpati u torbu. Ipak, u ovom dijelu grada kante za smeće nalaze skoro na svakom metru, dakle nema izgovora...
Zadar je lijep koliko je čist, a vlasnicima koji ne skupljaju za svojim psima na javnim površinama ne samo što bi ih novčano kažnjavala, nego bih im i privremeno oduzimala kućne ljubimce. Toliko o tome.
Ima divnih kuća, divnih vrtova. Ništa što nije već viđeno, ali uvijek je lijepo ugledati. Najviše me dojmio kupus oko kojeg se i sama zabavljam. Nakon 15.08. definitivno ću se pozabaviti kupusnjačama.
Izaći iz kuće u vrt, a iz vrta se otisnuti u nepoznatom smjeru i šetati, šetati, šetati.
Nema komentara:
Objavi komentar