Svakog dana napravi nešto po prvi put u životu

Učiniti nešto svakog dana po prvi put nije komplicirano ili složeno, ako smo u duši jednostavni.
Svatko od nas ima zadovoljstvo koje se može razbuktavati uz malo truda.

Ako smo prisutni.

Naime, počela sam čitati knjigu "Kako pripitomiti divljeg slona", onako u grubo, radi se o zen - vježbama za miran um, tjelesnu i duhovnu stabilnost. Odmah na početku knjige autorica utvrđuje kako zapravo većinu našeg života nismo zapravo prisutni. Mnoge dnevne, rutinske radnje obavljamo jedva prisutni, dok naš mozak odlazi na neko ugodnije, mirnije mjesto.. I ondje zapravo propuštamo vlastiti život.

Primjerice, kad se samo sjetim da sam jedno pola godine svojeg života potratila na forumu i recimo dvije godine na facebooku- slabo mi je. To mi vrijeme zaista nitko neće vratiti.
Umjesto da anonimno komentiram automobil Aleksandra Stankovića ili raspad veze Tatjane Jurić, mogla sam, ne znam, odavno imati svoj vrt? I sada bih ga imala već drugu godinu zaredom, i bila bih još vještija. I ponosnija.

Stoga sam vrtu pristupila svjesno, iako sam zamišljala kako bi poanta bila da "mozak ode na pašu".

Za twitter i Pinterest definitivno mi nije žao jer s nekima ondje zaista sam se pronašla. I postoji ta jedna dama iz Osijeka koja recimo kad učini nešto po prvi put u životu ode u Beograd za 200 kuna i ondje se fenomenalno provede. Ili je već čeka rafting na Neretvi za 400 kuna, a toliko pak svatko može izdvojiti za učiniti nešto po prvi put.

Uvjerena sam da učiniti nešto po prvi put čak i nije toliko povezano s novcem koliko se misli, jer lako je biti avanturist ako je upravo "sjeo" Eurojackpot, no ako je avantura utemeljena na novcu, tada zašto se bogataši zapravo tako silno dosađuju?

U ovih nekoliko tjedana, svakog sam dana učinila nešto po prvi put. I s obzirom da me stalno ometala kiša, čeka me sigurno još desetak dana uzbuđenja i rada. Samo da bude sunčano, bez oborina.
Sada se već zna da sam posve ovisna o Pinterestu i idejama ondje, dakle i vrt ide u tom smjeru.

Istina, još je sve pomalo šik pijano i nedovršeno, ali ovo vrijeme nema milosti: iz dugih rukava ulazim u kratke, iz kratkih u gornji dio kupaćeg, da bi narednog jutra naložila već u 10 jer od hladnoće ne možeš opstati.
I tako unedogled.


Dosta o meni, ajmo malo o mom vrtu

Dakle, prvotna zamisao bila je izvesti njivu, ali to je povuklo niz pitanja. Kako zabraniti psima da se ondje kreću? Nisam li najponosnija na to što te dvije kujice imaju svoj život? Što nisu zatočenici stana i lifta? Ali biti će zatočenici vrta?

Zatim: mačke. One su pak mlade, njih bi se možda i dalo odgojiti da ondje ne prolaze. Ali, zanemarimo pse i mačke, što će se dogoditi kada se otkopa mojih bip bip bip biiiiip  kornjača čančara? Ne znam više ni koliko imam mladih, jedva ih spazim u travi koliko su sitne.

Od sve zelenjave, jedino bi blitva bila na sigurnom. A ostalo? Što s ostalim?

Kako bi vuk bio sit a ovce na broju, odlučila sam se za "kade" ili "vrtne ladice". Istina malo mi je i Pinterest isprao mozak u tom smislu, a kako kod nas nema za kupiti takve od drveta, odnosno uopće ih nema, a trenutno mi ih ni nema tko napraviti (premda... obećao mi je muž angažman u tom pogledu)... Ostala mi je ona  snađi se, druže. 

Imamo mi taj jedan katastrofičan dio okućnice, nefotogeničan i frustrira me, ali što tamo ima građevinskog materijala! Pa izbezumila sam se od ljepote!
A kad oblikujem sve kade, napunim ih zemljom i posadim povrće, napravit ću si stazicu i kutak za ispijanje kave u povrtnjaku.

Inače, danas sam nešto kratko razmišljala o tome kako bih trebala prestati piti tolike količine kave, ali kad je već tako sjajno podnosim, čemu?

Recimo da je ovo prva faza i ako me vrijeme posluži, kad se razbacam  bit će sve gotovo u par dana. Najdosadnija je zapravo košnja trave, da, toliko željene trave koja usred ovolikih kiša nema izbora nego rasti.

Dakle, ovdje, danas sam opazila (već sam bila malo u panici, priznajem) biti će blitva:

Imam mali nered vezano za fotografije jer sam toliko mazohistički uživala u nekim radnjama da su mi ruke unatoč rukavicama bile neupotrebljive, uglavnom bih slikala mobitelom, rijetko kad fotoaparatom.

Na kraju, kakva god slika bila, uvijek se rado poigram s Picasom.  Idemo dalje. Do blitve se nalazi trešnja, eto po prvi put sam miješala kreč s vodom, ali mravi baš nemaju milosti, spasio me forumski prijatelj - rekao mi je da dodam i šaku soli.
Otad mrave rijetko viđam s djevojkama, ako me razumijete.

Ovaj sad dio zjapi prazan jer tuda hodam za "gore", a što je "gore" biti će jasnije kad složim kompletnu konstrukciju.
Ali zapravo, prazno je bilo ranije, iako sad već imam u nizu marelicu, krušku, jabuku, badem i trešnju.
Dobila sam sadnice smokvi na poklon te još jedan badem, tako da polako se punimo voćkama.

Dosad sam posadila ranije spomenutu blitvu, celer, motovilac, rukolu, salatu kristalku (presadnice), mladu kapulicu (ona raste doslovno naočigled) i eksperimentalno sedam lubenica. Ako nikne lubenica - super, a ako ne naravno da ću opet pokušati iduće godine.
Što još sve imam za posaditi bolje da ne znate. I kao što se vidi na slici gore, buja salata, ali buja i trava.

S obzirom da ne pratim dnevnik i vijesti, nadam se da su spomenuli snijeg, ovo je fotografija s početka tjedna i ne znam je li to Zdravka, a ne znam ni kako je ta informacija doputovala do mene..

Tematski, vraćam se na početak bloga.
Dakle, iako mi vrijeme provedeno na forumu neće nitko vratiti, ipak mi je drago ako je ta faza bila potrebna da upoznam mog forumskog prijatelja, zahvaljujući kojem sam po prvi put u životu - posadila 16 suncokreta.


DIY suncokret

Da volim cvijeće, rado si kupujem cvijeće ili, kao sada, berem posvuda cvijeće nije tajna.

Volim ljiljane, gladiole, tulipane; manje je poznato da obožavam jorgovan i suncokret. Naime, ovdje ih nema, ljudi naprosto nemaju običaj saditi ih, eventualno krajem ljeta priuštim si jedan cvijet suncokreta jer su zbilja nerealno, bezobrazno skupi. Uvenu u roku odmah. Zatim se gadno usmrde po žabokrečini i ne možeš ništa s njima osim baciti ih i svečano si obećati: neću više kupovati suncokrete, besmisleno je.

I dopisivali se moj forumski prijatelj i ja, šta ima, nema ništa, šta ima kod tebe i ispostavi se da je tog jutra posadio suncokret. Naravno, odmah sam počela sa kukanjem kako sam tražila sjeme i nema za kupiti, kaže on da mu ostalo par komada, poslat će mi.

Ne mogu uopće opisati koliko sam se obradovala, naravno odmah sam krenula smišljati kamo ih smjestiti, i na kraju s obzirom da će ih trebati vezati kad niknu i porastu odlučila sam se za "snađi se drugarice" (rekla bih, preteča DIY), razvalila paletu, spojila je, obojila jedan dio u zeleno, ostala bez boje, htjela obojati drugi dio u smeđu boju, pala kiša, rekoh dobro će biti i ovako, baš je super ovako nedovršeno. Šik.

S obzirom da suncokreti traže štap uz koji mogu napredovati, ne samo da nemam štap, nema baš ni muške ruke da mi od letvi (njih pak imam čak i previše) napravi štap, rekla bih da sam se nekako snašla.

Navodno će biti, citiram "perverznih boja suncokreta", tako da će zelena pozadina biti kao šlag na kraju.

Eto, njemu su suncokreti već počeli nicati:

Dosta o suncokretima,  ajmo malo o mom forumskom prijatelju


Znamo se manje od dvije godine, više od godinu dana, rekla bih oko godinu i pol, ali da bih bila preciznija morala bih zaviriti u svoju forumsku prošlost, ali ne znam više ni koja mi je lozinka, a kako mi je laptop bio na servisu piši kući propalo je.

Uglavnom, tko je moj famozni forumski prijatelj? Tko je on? U kasnim je dvadesetima, trenutno je na magisteriju specijalne zootehnike tj. stočarstva. On nije dokoni forumaš hejter, ne samo što studira i radi, već živi i jedan pomalo pinterest/ instagram život, ali i prije pojave tog trenda.

Nema treće oko na čelu, dapače vrlo je zgodan, a uz to ima praščiće, svinje, patke, koke... Peče rakiju, bere kestene i šipak u šumi, sadi suncokrete i stavlja borove grančice u cvijeće kako ondje ne bi zalazile mačke. Ima svoj češnjak, kukuruz. Sadi voćke.

Ima groznog susjeda čije koke napadaju njegov povrtnjak i iako je prijetio da će ih otrovati, nikad to nije učinio.

Tijekom maškara bio je ninja kornjača.

Trenutno, ne znam poznajem li većeg frajera od njega, osim mog muža. Uz to, rekla bih da je galantan, široke ruke, velikodušan.

Neka slike kažu više od riječi.

Želim reći, stvarni život ne može se usporediti s onim virtualnim, ali u virtualnom svijetu postoje stvarni, iskreni, pošteni ljudi, dobri ljudi s kojima možete dijeliti i virtualno i realno. Tada se vaš mozak ne odmara u bijegu zvanom društvene mreže, tada rastete i napredujete. Tada, gle čuda, možete nešto učiniti po prvi put.

Budite iskreni, budite stvarni. Budite prisutni.

Vrlo, vrlo brzo nova tema bloga:  Briševo.
Do čitanja  :*