Put od moje prve koke i prvog domaćeg jaja trajao je, najduže gledano, tridesetak godina, a sažeto u bližoj prošlosti- oko godinu dana.
Odrastajući i živeći u gradu, jaja sam nabavljala u trgovini, ne razmišljajući o porijeklu proizvoda. Nikad nisam niti sanjala da će me jutrom buditi pijetao, kavu ću ispijati na terasi, a po doručak ću odlaziti kod svojih cura, jer koke uistinu i jesu moje cure.
Kad sam počela živjeti na selu, bilo je to u turističkom mjestu, gdje je načelno držanje domaćih životinja zabranjeno, izuzev magaraca radi tradicionalne ljetne utrke tovara, tako da nekih susreta s pernatim ljepoticama i šminkerima ondje i nije bilo. Kroz neko vrijeme, muž i ja počeli smo obilaziti sajmove, pri čemu ističem i najviše pamtim onaj u Benkovcu, koji je istog trenutka ostavio dubok dojam na mene. Bilo je ondje pilića, nesilica, pijetlova, svinja, ovaca, krava, konja, magaraca, purica... Oduševljena viđenim, shvatila sam da to želim. To me zanima.
Vjerujem da se radilo o ljubavi, jer sam se prilično izmučila i naradila dok sam san o svojim životinjama provela u djelo, a ovog trenutka znam da to jedino može biti ljubav. Tanka je granica između hobija i gomilanja obaveza, ali strast nekako unese harmoniju u svakodnevnicu, i na kraju dana shvatim da sam sve stigla obaviti.
Isprva sam kupila prilično male koke i jednog pijetla, iz prilično banalnog razloga- bojala sam se onih velikih i već stasalih.
Sjećam se kukanja forumašima kako me koke napadaju, kako se bojim, a zapravo one su ptice, pojasnili su mi, poput svrake, zainteresirane za sve što blješti, zanima ih lak na noktima, prsten, ukosnica, svjetlucavi detalj na japankama. Pijetao nije nikad zakukurikao, a po njegovom ponašanju, zaključili smo da je vjerojatno gay.
Bilo je tu bolesti, virusa, proljevaste stolice, ali držanje domaćih životinja naučilo me strpljivosti, kao i da uloženo i dobiveno nije uvijek najvažniji presjek svega.
Ta prva kupnja manjeg jata nije bila unosna, ali izrodila je dvije koke koje danas nesu zbilja posebna, osobito velika i hranjiva jaja.
Prvo jaje ugledala sam u ožujku, nakon pola godina držanja koki, nakon što su preživjele kišnu, vlažnu zimu, negdje uoči proljeća. Mojoj sreći nije bilo kraja, uzela sam jaje, provjerila u čaši vode može li se jesti, te ispekla. Okus jaja, izgled, uz osjećaj da si proizveo vlastito jaje, mogu se na neki način usporediti s opipljivim stvaranjem novog sebe i pomaknuti granice kako se bonkulović i poguzija mogu osjećati.
Nikad nisam išla u lov ili na pecanje, ali kad nakon višemjesečnih napora ugledaš to malo blesavo jaje, ima u tome neke uzvišenosti i dominacije. Jednostavno: uspjela sam, malo korak za sve velike industrije, ali velik za mene.
Tada sam nabavila još koki, jer sam spoznala da mogu.
Danas po jaja odlazim s košaricom i pri ulasku u kokošinjac osjećam navalu adrenalina kao uoči prvog spoja; nekad sam oduševljena, a nekad razočarana, ali uvijek bude smiješno, zanimljivo, jer se i koke "čude", vesele, guguću, kokodaču, zovu me da dođem po jaja.
Uz koke, nije teško opaziti smisao svega, jer novi dan donosi novu sreću, a ponekad se trenutak sreće može svesti na držanje jajeta u ruci. S vremenom, na puno jaja u košari. Svaki novi dan predstavlja rađanje nečeg novog.
Nema komentara:
Objavi komentar