.... i jabuke i trešnje i buhtle i Grumpy Cat Krleža koji me nije htio poljubiti i sve!!

Dakle, ako je Zadar lijep koliko je čist (mislim da ima neka fora i sa Zagrebom, ali za to je prilično kasno, zaista je ne to koliko prljav, koliko neuredan), Zagreb je lijep koliko je pust!

Kako je pust, kako je divan, isto je bilo i lani, ali tada sam mislila da je to slučajnost... Da bar svi zauvijek ostanu na moru, predivno je!
Nedavno sam pročitala da postoje dvije faze u životu, prva je: idemo tamo, tamo su svi, a druga je, ajmo tamo, tamo nema nikog!

Dođeš u park, pet praznih klupa. Dođeš na Savski nasip, šetaš sam, nigdje nikog. Na mahove imam dojam možda je počeo nuklearni rat, ali nisu mi rekli. Gdje su svi? Zar smrdim? Predivno je. U ostalim vijestima, otkrila sam ovu pjesmu ----> https://www.youtube.com/watch?v=kyXJXQRPyKU

Iz epizode Znam što nisi radila prošlog ljeta i ijednog ljeta ikada ranije, dodajem kupanje u bazenu. Dakle, zaplivala sam po prvi put u životu u slatkoj vodi... sjajno. Uspjela sam glumiti leša, malo je teže nego kada si u moru, ali odlično je. I nedostaje okus mora, soli, ali sve u svemu, 9/10.

Kada se sve oduzme i zbroji, o Zagrebu sam donijela nekoliko zaključaka. Doći ću do deset, ali zasad sam došla do tri.


1. Ovdje su skoro svi nesretno zaljubljeni.


.... i da se zaista potrudim, imala bih top 100 ljubavnih grafita, ali nemam toliko slobodnog vremena. Da moraš "otpustiti ljubav", jednostavno moraš napustiti grad. Valjda zato svi toliko pobjegnu na to ljetovanje da ni ne isprintaju "mi smo na godišnjem odmoru" u nekom normalnom fontu, na nekom A4 papiru, nego doslovno uzmu papirić koji im je bilo žao baciti i naškrabaju to kemijskom olovkom ili flomasterom kojeg su našli u smeću. I ne znam, u idućoj sceni već su na magistrali.


Ovo je uljez, sretna priča, kupujmo hrvatsko:

2. Sve radi do ponoć.


Doslovno. Kao da živim u Opatiji 2007., noćni život nula bodova. Za jednu metropolu, ne možeš vjerovati da u ponoć ne možeš negdje dobiti nekakav alkohol, dakle nikakvo čudo da su ljudi ne samo nesretno zaljubljeni, nego i trijezni. Kao da im ovo prvo nije dovoljna kazna.



3. Oni zaista hodaju nasred ceste!


Kada sam živjela u Sukošanu, što mi se sada čini ne kao prošli život, nego pet prošlih života i osam paralelnih realnosti, sjećam se ljeta ondje, i kako bi Zagrepčani vikendaši hodali nasred puta, ceste ili ulice, i mi koji smo ondje bili domicilno stanovništvo, stalno smo ponavljali "Bože dragi, pa da li oni tako hodaju nasred ceste i po Zagrebu?"

Odgovor je... DA! I što je najgore, i ja sam prešla na tu vjeru, ne samo da hodam nasred ceste, nego i biciklu vozim po traci za tramvaj.



Nisam stigla do deset i nemam stotinu fotki grafita, pa ću sada o buhtlama.

Buhtle sam radila milijun puta, i uvijek bi bile fine, ali nikad tako fine kao kada sam prošle godine naišla na ovaj recept --- >  https://www.coolinarika.com/recept/mekane-buhtle/?meta_refresh=1

Ne sjećam se ni što me navelo na taj recept jer sam imala "neke svoje", ali, kako kažu komentari ispod tog posta, nikad mekše buhtle nisam jela u životu. Moram se pridružiti tim komentarima, nestvarno su mekane. Sjećam se neke Masterchef epizode kada je Lana Klingor ispekla kruh, pa izjavila "mekan je kao duša". Eto, toliko su te buhtle mekane, nešto neopisivo, i ovo je samo nekakvo podizanje fokusa da postoji po meni najbolji recept za buhtle.

Već neko vrijeme ne koristim svježi kvasac, tako da ako se odlučite na instant, bilo koji je dobar, ja sam spontano prešla na onaj zeleni, za slatka dizana tijesta. I sviđa mi se što on ide direktno u brašno, a uvijek uspije dizanje tijesta. Mislim da je tajna ovog recepta u rastopljenom maslacu, ja se znam odlučiti za margo na bazi jogurta, bude super, pogotovo ako dodam žlicu kiselog vrhnja.

Ali da samo pratite recept s coolinarike, nema greške. I ono što mislim da čini koricu tako podatnom, hrskavom, slatkom, a opet nekako da se topi u ustima jest to mazanje s maslacem i šećerom u prahu, iako ispadne super i sa smeđim šećerom. Obično nalazim na recepte gdje se po vrhu stavlja jaje i slično, ali baš taj šećer u prahu (ili smeđi) i maslac naprave fenomenalnu kemiju.

Nikad nisam jela bolje buhtle, i već se mjesecima držim tog recepta te ga preporučujem. Želim reći, ako ćemo se igrati riječima s početka ovog posta, buhtle su fine koliko su mekane.
I dodat ću, i ja sam imala "neke svoje buhtle recepte", ali od prošle godine imam samo ovaj, i zaista je savršen.

Sve drugo uglavnom pratim po receptu, recept je toliko moćan da svako veće oduzimanje/dodavanje ne samo da je suvišno i nepotrebno, nego je čisto izmišljanje tople vode.

Iskreno, ne znam postoji li ljepši grad na ovoj planeti kao što je Zagreb, ili mi je jednostavno sjeo, i ne razumijem da ljudi koji žive u ovom gradu većinu vremena ne provode vani, na otvorenom. Gluhi će zauvijek misliti da su oni koji plešu ludi, i tako će oni koji su zabijeni svo svoje slobodno vrijeme na društvenim i ostalim mrežama, u bespućima interneta misliti da je ljeto u užarenom Zagrebu pakao, kakva greška! Zagreb ljeti je nešto najljepše što se Zagrebu moglo dogoditi, potpisujem ovakva ljeta...  Ne znam koja je iduća tema i hoćemo li se nastaviti debljati, ali do čitanja :)

Peciva/kruh u kalupu za muffine od bio brašna, bio kvasca, bio sjemenki ....

... i sve je to bio pa prošao! :)

Neopisivo spontano sam došla do ovog danas, iz razloga što je moja susjeda otputovala na more i ostavila mi pred vratima pregršt namirnica BIO oznake, a znamo da su ti proizvodi skloni bržem kvarenju, moljcima i slično. Ovim putem je ujedno i pozdravljam, naime ona ima dvoje male djece i baš baš baš pazi i na rokove i na sve živo, tako da ovo nije prvi put da me opskrbila iz vedra neba, ja sam otkazala u glavi sve svoje gastro planove za vikend, i sada ću se fokusirati na poklonjeno.

Ako vas zanimaju brandovi, brašno je iz DM-a (nažalost, bacila sam omot pa se sjetila kako sam ga možda ipak trebala prvo fotkati, ali sad je gotovo), kvasac Sparov, a sjemenke pretežno vidite, to sam poslikala. Chia imam od ranije, kao i suncokret itd.

Za tu foru s kalupima za muffine prvi put sam čula na twitteru, davnih dana kada sam ondje žarila i palila, i to od tviterašice Barbare Slade. Nikad je nisam pratila, ali znala mi je podletiti na lajnu ondje (puno politike kod nje u to doba), i tako je bila neka njezina fotografija s kuhom u kalupu za muffine. To je bilo toliko napredno prije cca pet godina, da mi se ujedno čini da nije nemoguće da je ona to prva izmislila. Sjećam se da sam pomislila, ah, zašto se ja toga nisam sjetila, nešto poput kad je Alanis Morissette stvorila You Oughta Know, pa su Sherly Crow i Courtney Love davale izjave poput "i ja sam to imala u sebi, zašto nisam napisala tako nešto", ali kako to obično biva, kasno Marko na Kosovo stiže. (iako, Doll Parts/ Courtney Love - najljepše raspadanje ikad, nadmašilo je, po meni, čak i Paper Romance/ Groove Armada... a Malibu (isto Courtney Love) da ni ne spominjem)

Nakon ove male digresije, idemo dalje :)

Ono što je zanimljivo kod tih kalupa, jest to neko podizanje svijesti o sjemenkama, i možeš ih natrpati koliko voliš i želiš, možeš baš napraviti peciva po svom guštu, a donekle znaš što jedeš i ono, bar nema pojačivača okusa i konzervansa. Pojedem jedno pecivo i jednostavno zaboravim da sam taj dan popila već pet kavi i osam kolača.

Za ovih dvanaest peciva i jedno veliko ružno najukusnije ikad (jeste opazili kako je ćorava palačinka ili općenito nekakav škart koji ispečeš/skuhaš samo da se ne baci u stvari najukusniji?) trebalo mi je:

~ pola kilograma BIO brašna. Ovo je bilo iz DM-a, njihov neki brand, bijelo brašno sa svim tim BIO čudesima

~ jedan BIO kvasac, Sparov
~ žlica smeđeg šećera
~ žlica i pol himalajske soli
~ odokativno recimo prst maslinovog ulja (koliko upije)
~ odokativno recimo prst i pol maslaca (ne možete pretjerati, možete samo staviti oskudnije, ali nebitno)
~ šalica mlakog mlijeka, ali nemojte istresti cijelu, nego se ravnajte prema brašnu (opet, koliko upije)
~ šalica vode (isto kao s mlijekom, koliko "pita")

Sjemenke koje sam koristila: lan, sezam, suncokret, buča, chia.. nisam nabrojala sve, ali ionako vi ćete staviti one koje vi najviše volite.

Ako radite sve u pekaču za kruh poput mene, tada sve natrpate unutra i problem riješen. Meni to sve pekač odvrti, i nakon toga tijesto prebacim u nekakvu plastiku i poklopim, ranije sam već objašnjavala da sam team kondenzacija.

Kasnije oblikujem, pa pustim da malo odmori, pa stavim peći na cca 150°C, ali kada opazim da su peciva postala neposlušna, podignem na 200. Obavezno premažem više puta maslinovim uljem. Vrijeme u stvari ovisi o vašoj pećnici, ali recimo da je neko vrijeme cca 40tak minuta. Više - manje.
Meni je tijesto za kruh uvijek pomalo masno pod prstima, ali kompaktno. Često čujem da za kruh, ali i sve što zapravo mijesimo, možeš imati jedan recept, ali svakome će ispasti drugačije radi ph kože. Ja već dok ga mijesim ili oblikujem, već pod rukama znam ishod.

Neki namažu kalup, neki stave papir za pečenje, netko ništa... osobno nauljim maslinovim uljem, ne može škoditi.

Ima i ta fora da se prije samog kraja pečenja kalup izvadi, pričeka pet minuta, i onda vrati natrag na zadnjih pet minuta. To radim sa kruhom i grisinima, ali nije mi palo na pamet za ovim muffin pecivima. Vjerujem da bude još bolje.

Veliki sam ljubitelj kruha i uzdam se u onu, kruh naš svagdašnji daj nam danas, ili kako bi to rekao Srđan Roje, Biblija je to lijepo opisala, ne sutra ne jučer ne prekosutra, nego danas.

Kad kažem "peciva su postala neposlušna", mislim na ovo:

To je tako, kada je domaće i nije smrznuto, onda pecivo ima neki svoj život i čim opazim da je rođo počeo tjerati svoje, odmah podebljam temperaturu kako bih ga obuzdala, iako bude fino i kako se tijesto pusti da se samo od sebe razbaca.

Vezano za kako sam dozirala sjemenke, imam identičnog promjera i šalicu i kalup. I stavim sjemenke u šalicu, ubacim unutra pecivo i izvadim. Do toga sam sama došla, jer sam u nekom trenutku izludila sa sjemenkama posvud, i nikad nije bilo onako kako sam zamislila, sve dok nisam shvatila da imam šalicu identičnog promjera kao i kalup. I ispadne zaista savršeno!

Nadam se da nisam ništa zaboravila napisati, nadam se da nisam puno filozifirala, peciva uopće ne moraju biti bio, ali eto, ova su ispala :)

Do čitanja!

Fejk focaccia

Dragi moji, što reći osim da nikako sjesti i uzeti vremena i složiti post, ali eto, nastavljam gdje sam stala, a to je fejk focaccia.

Na focacciu sam prvi put naišla lani, kada sam se tek doselila u Zagreb. Jedan od mojih običaja jest sjesti na klupu nasuprot Zagrepčanke, uzeti kavu za van iz obližnjeg Mlinara, i po mogućnosti to mora biti oko dva ili tri ujutro, pun Mjesec plus nesanica. Tako sam otkrila focacciu, bila je upravo ispečena, i taj od 0-24 Mlinar je nešto najbolje što se kvartu moglo dogoditi. Volim to što je desno Vjesnik, iza mene Trešnjevka, ispred mene Savska cesta, dakle definitivno urbano i zagrebački. Trenutak kada sam ugledala, pa kupila, pa zatim probala Mlinarovu focacciu odgovara scenariju u kojem se u pozadini čuje K od Cigarettes After Sex, stih: I remember when I first noticed that you liked me back....

S obzirom da vaša urbana farmerica ne piše ove postove s jahte i ne živi od kamata, malo sam si izračunala i zbrojila u glavi da tu istu focacciu mogu napraviti i sama, plus pretjerati s ružmarinom kojeg obožavam. I popapriti i zapapriti i staviti više vrsta papra.... uglavnom, podesiti prema sebi i svom guštu.

Naravno, činilo se da focaccia nije neka mudrost, ali u bespućima interneta sve se zakomplicira, i naišla sam na nekoliko zaista zanimljivih okršaja i debata oko premještanja focaccie, pa treba ovo, treba ono, a u suštini, po meni, radi se o zaista strašno dobro začinjenom kruhu. I to je cijela mudrost. Da, slažem se, ima ta caka sa rupama u koje uklizi maslinovo ulje sa začinima poput soli, papra, ružmarina, bosiljka, peršina, češnjaka, crvene paprike, pa malo šećera... ali ono, tko ima vremena to premještati i ne znam šta, isisavati iz tijesta život... tako da sam ja došla do te željene strukture tijesta na način da, kao što je i svugdje predloženo, stavim manje brašna.......

Rupičast izgled također podržava scenarij u kojem ja načelno tijesto umijesim rano ujutro, prije prve kave. Danas znamo da kvasac nije potrebno dizati, bitno je da mlijeko/voda nisu prevrući kako toplina/vrućina ne bi ubila gljivice. Nakon toga, kada umijesite tijesto, najbolje ga je poklopiti (kondenzacija je naš saveznik) i jednostavno... ne znam, ja odem na posao, pa se vratim, pa izvedem psa, pa se istuširam, pojedem, i onda se bavim focacciom. I otud sam izmislila termin fejk. Fejk focaccia. I tako se tijesto lijepo nadigne, tako se samo razvije, premjestim ga samo kod oblikovanja, gdje se prema njemu ophodim kao prema tijestu za pizzu, a zatim pustim da se digne, i onda izdubim kuhačom. Krajem kuhače, preciznije.

O začinima, kao i o ukusima, se ne raspravlja. Ja stavim sve. Sve sve sve. Polazna točka je maslinovo ulje, zatim ružmarin, papar, sol, češnjak, peršin. Svatko poludi na svoj način, tako da ja kasnije još dodam ružmarina, pa još češnjaka i soli. Koliko vidim, prolazi i origano, bosiljak. Obavezno dodam rajčice, ili "žive" ili iz konzerve, a nažalost, ideja nije moja, ali pred sam kraj dodam i mozzarelle, što mi je bilo pravo otkriće. Ipak, focaccia s mozarellom trebala bi se poslužiti dok je sve friško i toplo, inače nije to - to.


Recept. Eh sad, ako znate napraviti kruh, znate napraviti i focacciu. Pola kilograma brašna i onda sve prilagodite tome. I mlijeko i malo ulja i mlake vode i kvasac i žličica šećera. Ako radite tijesto od kile brašna, prilagodite sve tome. Bitno je da struktura tijesta ostane željna brašna, da se tako izrazim. A opet, da se odvaja od posude. I jako je bitno, zapravo presudno, da focaccia dobro odleži, doslovno nekoliko sati, čak i deset, dvanaest. Ja je stvarno nemam živaca seliti i premještati, niti imam toliko vremena, poklopim tijesto i odem za svojim životom. Kad se vratim, ona me čeka i to je čitava filozofija.

Moram priznati, dva puta sam umijesila tijesto za kruh, izdubila rupe i začinila tijesto... ali to ipak nije bio taj okus, a ni struktura, nije bilo one prozračne rupičaste arome, nisu se ni začini sljubili kako treba. Mislim, bilo je okej, ali tu priča staje. Jednostavno, prvo pravilo po meni je da tijesto ostane željno brašna, a drugo je da dobro, dobro odleži. Treće su začini.

Tijesto pečem isto kao kruh, ali i kako mi padne na pamet. Nekad volim izdubiti više rupa, nekad volim da je hrskavije, nekad mekše... ovisi. Tijekom pečenja vadim tepsiju/pleh i dodatno mažem maslinovim uljem, baš podlijevam. I ako mi se učini da su začini malkice isparili, dodam opet jedan set začina.

Nemam ništa više za dodati, osim da, ako vam se premješta, vi premještajte, ako ste odustali od focaccie radi filozofija  oko premještanja, sada imate zeleno svjetlo da to nije neophodno, ali morate je pustiti da odleži dok se vi bavite nekim drugim stvarima. Ako vam je to bedastoća, nemojte je nikada napraviti... sve, kako vam drago :)

P.S. In other news, Borica je spletom okolnosti naišla na svoju sekicu s otoka Ugljana, Lolu, ali kako se nisu vidjele sedam godina, posve su zaboravile jedna na drugu. To je bilo baš nekako i lijepo i tužno, ali više tužno. Nisu se sjećale jedna druge.

        Ja sam dobila vrt. Ali su me toliko iživcirali, da još nisam otišla potpisati.

Bila sam na festivalu štrukli (Štruklijada, Kumrovec), pojela trinaest štrukli i popila četiri ili pet gemišta, a nikad ga nisam probala, doslovno nikad, imala sam užasan otpor prema gemištu.

   Stavit ću fotke, ako ih dočekam, jer se učitavaju.

Zasad mi nisu ukrali biciklu.


..............................................................................