Koka gnojilica

Nekoliko godina ranije, iz meni sada nepoznatog razloga, pogledala sam jedan prilog na tv-u. Ne sjećam se kanala (osjećaj vuče na HTV1 ili 2), dana u tjednu, imena emisije; nositelj radnje bio je pastir okružen ovcama. Uglavnom, sakupljao je ovčji izmet u kanti, polio vodom i potom strpljivo miješao smjesu drvenim štapom. Zatim bi tim pripravkom prihranjivao vrt.

Također prije mnogo, mnogo vremena naletila sam na dokumentarac kako zemlja (mislilo se na tlo za sadnju) polako, ali sigurno nestaje, a i ono zemlje što nam je ostalo nema nikakvu hranjivu vrijednost i ne može zadovoljiti potrebe žita, riže i slično.

Crtu bih podvukla činjenicom da čitav život slušam kako će nestati nafte i treba se okrenuti alternativnim izvorima energije, ali u realnosti nafte ima toliko da je naftne kompanije doslovno nemaju gdje skladištiti. I ima je toliko da će se izvlačiti desetljećima. 

I tu se tiho uvlači tema o kokama gnojilicama, isprva samo jednoj ili pak tri, jer toliko bolnica imam na raspolaganju. 

Da kucnem u drvo, koke nemaju nekih tegoba, osim što se tuku između sebe i svako toliko žrtvu izvučem van na oporavak. Možda bi bilo ispravnije izvuči nasilnika van, kao nekakav vid kazne, ali ne želim se miješati u prirodnu selekciju. Osim toga, koka se obično vrati u kokošinjac jača no ikad, i nije ništa neobično da postane glavni kolovođa, i tada se sve okome na neku drugu kokoš. 

S obzirom da u kavezu mora da je dosadno, koku tijekom oporavka puštam u ispašu ili joj maknem dno pa može čohati travu, jesti zemlju, kamenčiće i slično. Opazila sam da taj komad trave prvi dan bude opustošen, ali pun izmeta, i kroz dan - dva trava se čudesno oporavi. Gnoj, naravno. 

I tako sam se kao u magli sjetila pastira koji je prihranjivao vrt izmetom svojih ovaca, pa pomislih što ne bih i ja učinila isto izmetom mojih koka? Između ostalog, zašto bih kupovala dušik, ali polazimo od pretpostavke da kokošji izmet ima dušika, iako mi je nažalost nepoznat sastav ostalih kemijskih elemenata. 

Osim toga, ne znam tko bi mi nadavao zemlje, ona zaista nestaje svakog dana, i ovo je prirodan način prihrane iste.

Princip je stvarno jednostavan: pokupim izmet koka ispod mjesta gdje spavaju. Prelijem ga vodom (recimo kanta od 35 litara je sasvim ok) i zatim strpljivo miješam kombinaciju izmeta i vode. Tu sad ima nekih zanimljivosti: što je smjesa starija više zaudara, ali je i bogatija. Što je smjesa mlađa to je i blaža. Vezano za dozažu, stavim dvije čaše od 2 dl na 10 litara vode. S obzirom da nagađam kako je ovakva prihrana vrlo snažna, uvijek prihranjujem navečer, nikad po suncu. Najnormalnije zalijevam plodove i listove, ali tada moram zaboraviti da ću šetati vrtom, otkinuti nešto i staviti u usta; nazovimo to kvakom organskog. Organsko treba dobro oprati vodom pa onda kušati. Na kemiju smo ionako već imuni.

Naravno, ponekad samo pobacam izmet po gredicama, tada se on polako otapa uslijed redovitog zalijevanja vrta, ili usred obilnih kiša.

Ne mogu vam reći da li vrt nakon ovog smrdi, meni više ništa ne smrdi, ali i da smrdi ne bih se previše živcirala.

Dakle, izmet cijedim i cijedim sve dok u potpunosti ne nestane. Ova količina izmeta dovoljna mi je za bezbroj prihrana, što je stvarno jedan dobar vid štednje. Međutim, ima ta neka čarolija kako koke jedu zelenjavu, od zelenjave imaju odličnu stolicu, ta se stolica nudi vrtu, vrt je prisvoji, nastane biljka koja se iznova servira kokama... 

Ovo bi bio rezultat prihrane kokošjim izmetom, bez kupovnog dušika (kristalon, ferticare i sl.), jedino sam prskala listove organskom smjesom magnezija i kalcija.

Naravno, uz prihranu, mora se uzeti u obzir i kako se nije škrtarilo na vodi, a kukuruz, mrkva, grah i rajčica vrlo se ljude, tako da ima tu i te neke pozitivne energije unutar gabarita gredice.

Nadalje, prednji dio vrta. Isprva su rajčice bile u klijalištu, zatim je uslijedilo presađivanje u teglice, lonce, pitare, kako već želite. Pozicija u zavjetrini podno terase bila je čisto savršenstvo, sve do trenutka kada je počelo zaista pržiti, i rajčice su nastavile napredovati ispod nadstrešnice, na terasi.

Htjela sam vrt s mnogo šarenog, raznobojnog cvijeća, ali i mnoštvo plodova. Ovo je možda jedan od onih rijetkih neobičnih trenutaka kada nešto uživo izgleda deset puta bolje, jače, intenzivnije, veće. Jednostavno, nedostaje mi tehnika profesionalog fotografa, ne mogu uhvatiti sve, a da dočaram svu tu bujnost iz određene udaljenosti.

I tako sam prilično uspješno spojila tikve, tikvice i krastavce, uz rajčicu koja je izrasla 'na divlje', a sada već ima i prve plodove.

Krastavci su me totalno oduševili; izvana bodljikavi, divlji i opasni, ali iznutra sočni, mirisni, reskih koštica. Usudila bih se reći da hoće me krastavci, idu mi prilično dobro.

I napokon, rajčica s kojom se zabavljam još od veljače, osim par sorti koje su proklijale u klijalištu:

Zemlju također sve češće prihranjujem ljuskama jajeta. Tu uopće ne pazim na dozažu. Dakle, prikupljam ljuske iskorištenih jaja, operem ih, osušim i držim ih u jednoj staklenoj teglici. Kada se ta tegla napuni, ljuske sameljem u multipraktiku i potom ukopam u zemlju, obično blizu korijena, ali nije pravilo. To mi je možda najjači ciklus života: koka jede povrće, radi povrća ima odličnu stolicu i nese jaja, i stolica i ljuska nude se zemlji, a zemlja uzvrati novim povrćem, ono se opet nosi koki, koka ne ostane dužna... I tako unedogled.

I kao kruna vrtnog truda, domaći mladi krompir koji nema veze s vezom s onim kupovnim. 

U prošloj sam se temi dotaknula znatiželje, a ovo je čisto nadovezivanje. Nisam mogla znati hoće li prihrana tla kokošjim izmetom uroditi plodom; nisam agronom, ne znam kemijski sastav izmeta, bila sam vođena isključivo intuicijom i mutnim sjećanjem na taj neki prilog, o tom nekom pastiru. 

Ako se lomite imati vrt i koke, ovo je možda motivacija da pokušate. Ili, ako imate vrt, a želite i koke, također. 

Kokošji izmet jest snažan, ali navečer, kada zemlja nije vruća i nema sunca, ne možete baš mnogo toga zeznuti, a ako osjećate strah od takve vrste gnojiva, koncentrat možete razblažiti pa postupno pojačavati. Dok ne probate, ne možete znati :)

Čula sam da su ovako nekada prihranjivali zemlju naši stari. Zemlja uslijed iscrpljivanja zaista gubi na vrijednosti, stoga joj moramo pomoći da se obnovi. Ona se, za razliku od nafte, nigdje ne pohranjuje, a nestaje po principu zemlja guta zemlju. 

Sjećam se iskustva rada u plasteniku: u maloj čašici nalazilo se par žlica zemlje. Čašica je bila umrežena s nekoliko tankih cijevi kroz koju se protezala prihrana (kalcij, magnezij, dušik), a iz te čašice stršala je rajčica visoka tri metra sa najmanje pedeset, šezdeset kilograma plodova, a novi plodovi rasli su naočigled. Ta je rajčica izgledala raskrečeno i silovano. Plodovi su završavali u trgovačkim centrima, danas to više nije odjel voća i povrća, nego 'Lidlova tržnica', 'Konzum tržnica' i ostala prodavanja magle. 'Da imate svoj vrt ubrali biste bananu'. Možda, da imam vrt u Africi. Dakle, ako jednog dana zaista nestane plodnog tla a već nas sada tove smećem, koga briga zar ne? 

Zar ne? 

Pozdrav i do čitanja :))