ponedjeljak, 22. lipnja 2015.

Ako je znatiželja ubila mačku, nije čovjeka










Eksperiment je jedna od osnovnih metoda znanstvene spoznaje. To je postupak kojim se izaziva neka pojava radi zapažanja, istraživanja i tumačenja, kaže definicija.


Već sam pisala o tome, ne mogu vidjeti tko čita blog, ali vidim pitanja koja vas navedu na isti, a to su u zadnje vrijeme problemi s rajčicama, onako ugrubo. Kroz naredne dvije teme dotaknut ću se zdravlja vrta, stoga i rajčica, ali prvo bih se osvrnula na jedan eksperiment. 

Motivaciju sam pronašla čitajući kako rajčice izvorno potječu iz Južne i Srednje Amerike te su isprva boravile u džunglama, u zaklonu od strane većih biljaka, zamislimo palmu ili tako nešto. Sva voda koja je dolazila do njih, uglavnom je padala kap po kap s većih listova susjeda. Ne znam zašto, ali posve sam mogla izmaštati kako je to moralo izgledati, gotovo kao da sam bila tamo.

Rajčicu nam je u Europu naravno donio Kolumbo 1498. godine, a ako je znatiželja ubila mačku, nije Kolumba, a što bi mene?

Krajem travnja, početkom svibnja, utaknula sam nekoliko zrna rajčice (naravno da nisam vodila dnevnik o tome i uopće ne znam koje bi to rajčice mogle biti) pored kupusa i tada salate rjavke. Futoški kupus i rjavka do klijališta su došle prvo iz čašica, a kako je klijalište bilo uglavnom zatvorenog tipa (gore staklo, okolo vrtna vuna, jedno krilo otvoreno) i u zavjetrini od strane višnje, pa rekoh što ne bi probala.

U stvarno velikoj sjeni bujne salate i kupusa u prvom uzletu do formiranja glavica, niknula su sva zrna zasad nam nepoznate rajčice. Ima nekoliko fotki u nekim ranijim postovima kako je u tom klijalištu zaista bila prilična gužva, ali očito dobra zemlja, dobro gnojivo, voda, sunce, temperatura i prijateljski susjedi čine svoje; u takvim okolnostima sjeme mora proklijati.

Očito se radi o finoj granici kada povrće ne guši drugo povrće, nego naprotiv: snažniji štite slabije.









































Ono što je najbolji dio rasta rajčice u zaklonu od strane neke veće biljke, recimo dostupan mi je bio kupus, ne treba nikakva posebna prihrana, samo dobra zemlja, a kako se rajčice bore izrasti u visinu, uopće nema posla oko rezuckanja izdanaka sa strane. Dakle, točna je teorija da rajčice ne vole kad sunce upeče, a odlazak rajčicu u širinu umjesto u visinu zapravo je način na koji se ona brani od našeg forsiranja da nam rodi čim više plodova.

Kao što ćete sad vidjeti dalje u fotografijama, kupus mi je sav na rupe, bitna mi je glavica, ona je već sada tvrda i zdrava, a listove ću ionako ponuditi kokama, zato i ne želim neke kemije.

Svi koji su ikad uzgajali kupus znaju koji je to magnet za raznorazne bube i nametnike; to je naprosto takvo povrće. Međutim, hrskavost i sočnost netretiranog kupusa (ima nekoliko hvalospjeva o tome u prošlogodišnjim postovima), a tek miris... Uopće me nije briga što su mu listovi na rupe. 

Uglavnom, rajčice su mic po mic prerasle kupus. Salata rjavka u međuvremenu je pobrana, tako da preostali korisnici klijališta imaju mjesta. 

Naravno, vidjet ćemo što će od svega toga još biti. Dosadašnji napredak rajčica iz zaklona od strane kupusa opisala bih kao opezan, ali zdrav, uvjerljiv. Visina im je prikladna, listovi također, boja odlična, širina stabljike solidna. Bube koje grickaju kupus ne diraju rajčicu; fascinantno.



















Dakle ovo je bio ciljani dio, jer iako sam prepustila sve slučaju, ipak sam stavila sjeme i zemlju, nekako sam utjecala na prirodu. Ostalo se zbilo samo od sebe, uz moj mali doprinos redovitog zalijevanja, te kada je ugrijalo sklonila sam staklo.

Kako trenutno nemam patke, ondje sam zamislila ljetni uzgoj krastavaca i cvijeća. Odvukla sam zemlju u gredicu i tri tegle predviđene za to, a ostatak patkošinjca uglavnom je sav u posutim kamenčićima i pijesku. Istina, to je tlo strašno dobro nagnojeno, i mora da sav taj dušik usprkos kamenčićima, učinio je da ondje nikne ni manje ni više nego grm rajčice.

Otkud ondje rajčica??? Jedino meni logično objašnjenje: patke su se hranile travom, voćem i povrćem, a na neki čudan način sjeme rajčice opstalo je ondje tijekom zime, posušilo se i kada su se stvorili odgovarajući uvjeti - niknula je biljka.

Meni su sve čašice s rajčicama bile na broju, ako neka nije uspjela, i čašica i zemlja dalje se reciklirala, tako da ne postoji slučajnost s moje strane kako je sjeme rajčice dospjelo ondje i niknulo iz kamenčića i pijeska.















Ova je rajčica doslovno niknula iz mulja, bujna je sama od sebe, također nema izdanaka sa strane i nikakvog posla nema oko nje, kao što vidite ima lisnu masu, širinu, visinu, izgleda pomalo divlje, ali i kada je taknem ona odmah pusti onaj specifičan miris rajčice, stvarno je neka neobuzdana. Po vrhovima ima žute cvjetiće, dakle formira prve plodove.

Nikad je nisam prskala dodacima kao što su kalcij i magnezij, taj je grm čudo neviđeno. Trenutno je visine do koljena i raste naočigled.

Ne znam ni koja bi to sorta mogla biti, trenutno ih uzgajam jedanaest, ali ovi su mi listići misterij, no rajčica jest, u to nema više nikakve sumnje.

Dakle, niknula je sama od sebe, okružena korovom i troskotom, bez ikakve njege, čak ni vode nije dobijala koliko je možda trebala iz razloga što nisam ni uočila da je tamo.

To je ta jedna jedina samonikla rajčica.

Drugo što je niknulo sasvim neočekivano je, čini mi se, krompir.








Evo malo izbliza:







Označila sam je iksevima, uživo se jedva raspoznavao.









Prvo sam mislila da je i to neka rajčica (eto, ja se ponadala), međutim čim sam biljku presadila ona je potamnila i išla u visinu, nalik na krompir kakvog poznajem. Uglavnom, ako budu bijeli cvjetovi, krompir, a ako budu žuti - rajčica. I s obzirom da se nalazi u tegli, ako se radi o krompiru taman ću vidjeti koliko takav uzgoj ima smisla.

Otkud tu krompir, to je bar lako: ona genijalna ideja sa razmnožavanjem ruža. Mislila sam da sam sve krompire iščupala van, ali očito se ovaj nekako spasio.

Nema dvojbe da povrće voli zaklon, posebno rasti jedno uz drugo i tome ću se posvetiti u narednim temama. Međutim, spoznala sam da rajčica odlično uspijeva u hladu, ili bar donekle zaklonu kroz koji se lagano probija svjetlost.

To se može vidjeti i u ovom dijelu oko klijališta:




















S obzirom da se u međuvremenu ispostavilo kako su krompir, kamilica, kukuruz i rajčica veliki prijatelji, a svi brzinski napreduju stvarajući zaklon i podršku jedno drugom, dogodine ću zasigurno ići u tom smjeru sjetve.

Čak sam i u teglama spajala primjerice papriku i rajčicu ili grah i rajčicu, ili pak dvije rajčice - da kucnem u drvo, sa tim teglama nikakvih problema. Stvarno, oni su vam svi super prijatelji i što ih je više na jednom mjestu, to bolje uspijevaju.

Želim reći, uživajte u procesu. Istražujte. Pokažite interes kako biljke razmišljaju. Ne možete sve uguglati. Ne možete iste sekunde dobiti odgovor na SOS pitanje, ponekad morate biti vođeni znanjem i iskustvom, ali ima nešto i u mašti, intuiciji. Ponekad imam dojam da je danas poanta posaditi nešto, malo sačekaš da naraste, slikati, objaviti, pobrati instant divljenje na nekoj od društvenih mreža. To nije uživanje u vrtu. To nije vrtlartsvo.

Do idućeg posta, pozdrav!! :)












Nema komentara:

Objavi komentar