ponedjeljak, 22. lipnja 2015.

Ako je znatiželja ubila mačku, nije čovjeka










Eksperiment je jedna od osnovnih metoda znanstvene spoznaje. To je postupak kojim se izaziva neka pojava radi zapažanja, istraživanja i tumačenja, kaže definicija.


Već sam pisala o tome, ne mogu vidjeti tko čita blog, ali vidim pitanja koja vas navedu na isti, a to su u zadnje vrijeme problemi s rajčicama, onako ugrubo. Kroz naredne dvije teme dotaknut ću se zdravlja vrta, stoga i rajčica, ali prvo bih se osvrnula na jedan eksperiment. 

Motivaciju sam pronašla čitajući kako rajčice izvorno potječu iz Južne i Srednje Amerike te su isprva boravile u džunglama, u zaklonu od strane većih biljaka, zamislimo palmu ili tako nešto. Sva voda koja je dolazila do njih, uglavnom je padala kap po kap s većih listova susjeda. Ne znam zašto, ali posve sam mogla izmaštati kako je to moralo izgledati, gotovo kao da sam bila tamo.

Rajčicu nam je u Europu naravno donio Kolumbo 1498. godine, a ako je znatiželja ubila mačku, nije Kolumba, a što bi mene?

Krajem travnja, početkom svibnja, utaknula sam nekoliko zrna rajčice (naravno da nisam vodila dnevnik o tome i uopće ne znam koje bi to rajčice mogle biti) pored kupusa i tada salate rjavke. Futoški kupus i rjavka do klijališta su došle prvo iz čašica, a kako je klijalište bilo uglavnom zatvorenog tipa (gore staklo, okolo vrtna vuna, jedno krilo otvoreno) i u zavjetrini od strane višnje, pa rekoh što ne bi probala.

U stvarno velikoj sjeni bujne salate i kupusa u prvom uzletu do formiranja glavica, niknula su sva zrna zasad nam nepoznate rajčice. Ima nekoliko fotki u nekim ranijim postovima kako je u tom klijalištu zaista bila prilična gužva, ali očito dobra zemlja, dobro gnojivo, voda, sunce, temperatura i prijateljski susjedi čine svoje; u takvim okolnostima sjeme mora proklijati.

Očito se radi o finoj granici kada povrće ne guši drugo povrće, nego naprotiv: snažniji štite slabije.









































Ono što je najbolji dio rasta rajčice u zaklonu od strane neke veće biljke, recimo dostupan mi je bio kupus, ne treba nikakva posebna prihrana, samo dobra zemlja, a kako se rajčice bore izrasti u visinu, uopće nema posla oko rezuckanja izdanaka sa strane. Dakle, točna je teorija da rajčice ne vole kad sunce upeče, a odlazak rajčicu u širinu umjesto u visinu zapravo je način na koji se ona brani od našeg forsiranja da nam rodi čim više plodova.

Kao što ćete sad vidjeti dalje u fotografijama, kupus mi je sav na rupe, bitna mi je glavica, ona je već sada tvrda i zdrava, a listove ću ionako ponuditi kokama, zato i ne želim neke kemije.

Svi koji su ikad uzgajali kupus znaju koji je to magnet za raznorazne bube i nametnike; to je naprosto takvo povrće. Međutim, hrskavost i sočnost netretiranog kupusa (ima nekoliko hvalospjeva o tome u prošlogodišnjim postovima), a tek miris... Uopće me nije briga što su mu listovi na rupe. 

Uglavnom, rajčice su mic po mic prerasle kupus. Salata rjavka u međuvremenu je pobrana, tako da preostali korisnici klijališta imaju mjesta. 

Naravno, vidjet ćemo što će od svega toga još biti. Dosadašnji napredak rajčica iz zaklona od strane kupusa opisala bih kao opezan, ali zdrav, uvjerljiv. Visina im je prikladna, listovi također, boja odlična, širina stabljike solidna. Bube koje grickaju kupus ne diraju rajčicu; fascinantno.



















Dakle ovo je bio ciljani dio, jer iako sam prepustila sve slučaju, ipak sam stavila sjeme i zemlju, nekako sam utjecala na prirodu. Ostalo se zbilo samo od sebe, uz moj mali doprinos redovitog zalijevanja, te kada je ugrijalo sklonila sam staklo.

Kako trenutno nemam patke, ondje sam zamislila ljetni uzgoj krastavaca i cvijeća. Odvukla sam zemlju u gredicu i tri tegle predviđene za to, a ostatak patkošinjca uglavnom je sav u posutim kamenčićima i pijesku. Istina, to je tlo strašno dobro nagnojeno, i mora da sav taj dušik usprkos kamenčićima, učinio je da ondje nikne ni manje ni više nego grm rajčice.

Otkud ondje rajčica??? Jedino meni logično objašnjenje: patke su se hranile travom, voćem i povrćem, a na neki čudan način sjeme rajčice opstalo je ondje tijekom zime, posušilo se i kada su se stvorili odgovarajući uvjeti - niknula je biljka.

Meni su sve čašice s rajčicama bile na broju, ako neka nije uspjela, i čašica i zemlja dalje se reciklirala, tako da ne postoji slučajnost s moje strane kako je sjeme rajčice dospjelo ondje i niknulo iz kamenčića i pijeska.















Ova je rajčica doslovno niknula iz mulja, bujna je sama od sebe, također nema izdanaka sa strane i nikakvog posla nema oko nje, kao što vidite ima lisnu masu, širinu, visinu, izgleda pomalo divlje, ali i kada je taknem ona odmah pusti onaj specifičan miris rajčice, stvarno je neka neobuzdana. Po vrhovima ima žute cvjetiće, dakle formira prve plodove.

Nikad je nisam prskala dodacima kao što su kalcij i magnezij, taj je grm čudo neviđeno. Trenutno je visine do koljena i raste naočigled.

Ne znam ni koja bi to sorta mogla biti, trenutno ih uzgajam jedanaest, ali ovi su mi listići misterij, no rajčica jest, u to nema više nikakve sumnje.

Dakle, niknula je sama od sebe, okružena korovom i troskotom, bez ikakve njege, čak ni vode nije dobijala koliko je možda trebala iz razloga što nisam ni uočila da je tamo.

To je ta jedna jedina samonikla rajčica.

Drugo što je niknulo sasvim neočekivano je, čini mi se, krompir.








Evo malo izbliza:







Označila sam je iksevima, uživo se jedva raspoznavao.









Prvo sam mislila da je i to neka rajčica (eto, ja se ponadala), međutim čim sam biljku presadila ona je potamnila i išla u visinu, nalik na krompir kakvog poznajem. Uglavnom, ako budu bijeli cvjetovi, krompir, a ako budu žuti - rajčica. I s obzirom da se nalazi u tegli, ako se radi o krompiru taman ću vidjeti koliko takav uzgoj ima smisla.

Otkud tu krompir, to je bar lako: ona genijalna ideja sa razmnožavanjem ruža. Mislila sam da sam sve krompire iščupala van, ali očito se ovaj nekako spasio.

Nema dvojbe da povrće voli zaklon, posebno rasti jedno uz drugo i tome ću se posvetiti u narednim temama. Međutim, spoznala sam da rajčica odlično uspijeva u hladu, ili bar donekle zaklonu kroz koji se lagano probija svjetlost.

To se može vidjeti i u ovom dijelu oko klijališta:




















S obzirom da se u međuvremenu ispostavilo kako su krompir, kamilica, kukuruz i rajčica veliki prijatelji, a svi brzinski napreduju stvarajući zaklon i podršku jedno drugom, dogodine ću zasigurno ići u tom smjeru sjetve.

Čak sam i u teglama spajala primjerice papriku i rajčicu ili grah i rajčicu, ili pak dvije rajčice - da kucnem u drvo, sa tim teglama nikakvih problema. Stvarno, oni su vam svi super prijatelji i što ih je više na jednom mjestu, to bolje uspijevaju.

Želim reći, uživajte u procesu. Istražujte. Pokažite interes kako biljke razmišljaju. Ne možete sve uguglati. Ne možete iste sekunde dobiti odgovor na SOS pitanje, ponekad morate biti vođeni znanjem i iskustvom, ali ima nešto i u mašti, intuiciji. Ponekad imam dojam da je danas poanta posaditi nešto, malo sačekaš da naraste, slikati, objaviti, pobrati instant divljenje na nekoj od društvenih mreža. To nije uživanje u vrtu. To nije vrtlartsvo.

Do idućeg posta, pozdrav!! :)












srijeda, 3. lipnja 2015.

Macina trava ili marulja ili očajnica... Njega sadnice




Osobno najviše volim izraz  'macina trava'. 

S obzirom da je internet zatrpan informacijama o toj biljci, cijenama, travarima, sretnim ishodima trudnoće, usredotočit ću se na ono što znam iz iskustva: uzgoj macine trave.

Na tržištu je gotovo nemoguće naći sadnicu macine trave, ali kako sam malo neobavezno istraživala, postoji taj neki (neaktivan) oglas na njuškalu, 30 sjemenki macine trave za 10 kuna.

Mali komadić macine trave dobila sam lani na poklon, originalno iz Bosne, u razbijenoj plastičnoj čašici od jogurta. I sjećam se da sam pomislila O, Bože, šta je to, šta ću s time, čemu to služi? Ali, uz malenu sadnicu dobila sam i tri velike grane macine trave koje sam još dodatno ostavila sušiti, a zatim razlomila grančice i ubacila ih u staklenke na čuvanje. Kad sam nedugo nakon toga počela piti čaj, doslovno čisti čitavo tijelo, tema je takva kakva jest pa ću reći i ovo: prve su mokraće doista neobične, macina trava je izvorni detox čitavog tijela. Čak držim da ga slobodno mogu piti i muškarci.

Osobno volim te gorke okuse, meni je čaj fantastičan, ogradit ću se od komentiranja pomaže li ili ne, usredotočit ću se na uzgoj.

Macina trava je jedna nevjerojatno skromna biljka, odmah sam je posadila među cvijećem u sunčani dio vrta, ne traži nikakvu specijalnu prihranu, ne mami nametnike. Prihranjivala sam je uobičajenom papicom za cvijeće, međutim nije sasvim stasala, nekako je išla pretežno u korijen, da tako kažem.

Čitavo ovo vrijeme, polako odustajem od granula dušika i sve u vrtu hranim kokošjim izmetom kojeg oko pet dana namačem u vodi, svako toliko tokom dana pomiješam smjesu sa štapom. Koncentrat dodatno razvodnim i zatim zalijem čitav vrt kada se sunce skloni, predvečer.

Želim reći, macina trava iako nezahtjevna, voli domaći gnoj. Neće se buniti.

S obzirom da sam čašicu dobila po ljeti, ujesen sam otkinula grane i stavila ih sušiti, ali iz straha da mi ne sledi biljku do čijeg je sjemena  gotovo nemoguće doći, iskopala sam je i stavila u pitar, kako bi prezimila u donekle kontroliranim uvjetima. Sve sam odrezala, ostao je samo korijen.

Čitavu zimu narasla je možda par centimetara, dakle po zimi stagnira.

Međutim, macina trava pokazala se snažnom biljkom, otpornom na hladnoću i početkom ovog proljeća presadila sam je na trajno mjesto u vrt. Drago mi je da sam izabrala nizak, a za nju tada malenu, prostran pitar tako da je ojačala u korijenu. Danas macina trava, niti godinu dana poslije, uspješno ide u visinu (ima skoro metar), ali i širinu.

Voli sunčane pozicije, meni stoji pored kelja, tako da mogu zaključiti da su macinoj travi kupusnjače odlični susjedi. Jedini problem s macinom travom je što je stalno žedna, traži obilno zalijevanje. Iz tog razloga, danas ću se malo uhvatiti njene gredice i malčirati, tako da ima vlage.

Ima pri dnu žute listiće, no to nije znak nikakve bolesti, otpadaju i suše se samo ti donji listići, žutilo nikad ne ide prema vrhu.

Macinu travu uopće ne treba tretirati nikakvim fungicidom ili tako nečim, uopće nema potrebe za time. Pustite je da raste, ona se sama rješava slabih listića.

Odrezana, nakon par dana sušenja, grana je dosta brzo spremna za pripremu čaja. Mene osobno taj čaj smiruje, opušta. Fin je. Baš očisti čitavo tijelo iznutra.

Zasad nemam iskustva sa cvjetovima i sjemenom, tako da biti će i tema koliko je sjeme klijavo, međutim to kad ja stavim u moje super klijalište, neće biti da ne uspije ;)

Nadam se da sam vam pomogla oko dilema što sa sadnicom, ako budete te sreće da je nekako dođete do nje.









































Nadam se da sam pomogla oko prvih koraka kako njegovati macinu travu.

Do čitanja :)

O jagodama




Opet sam imala dileme oko naziva teme, možda sam od ovog velikog posta mogla napraviti tri, četiri mala, ali jednostavno volim kada odmah zaokružim temu.

Nakon predaha od interneta i stanke od tri tjedna, današnja tema dotiče jagode koje se jedu sad ili nikad, ali i sve ono što neke dame među nama, makar jedno ljeto, žele živjeti: biti junakinja plaže.

https://www.youtube.com/watch?v=hUkbn1Bd9Cg


Nema truda koji se ne isplati u konačnici, ali mora biti nekakve logike na tom putu.

























Ono što volim u priči o vrtu i uzgoju voća i povrća, jest što u vrtu nema debelih. S obzirom da stalno gledam što ima novog kod drugih u vrtu, svakodnevno susrećem dosta vrtlara, i mogu vam reći: ne postoji pastir ili pastirica koji nije fit, debeli ribar ili vrtlar. Toga nema.

Davnih dana mučila sam muku s kilogramima, isprobavala, eksperimentirala, kušala sve i svašta; nema do obične, tradicionalne kuhinje. I mnogo spontanog kretanja, tijelo ne razlikuje dižete li vi uteg od pet kilograma ili stavljate kuglicu na bor; njemu je i prvoj i drugo tek pokret.

Moja najveća prekretnica u životu bila je otkriće Montignaca i njegove metode, zadržala sam pravilo zamjene šećera fruktozom, fruktoza uopće ne mijenja okus slasticama, a to mi je od presudne važnosti. Drugo što sam shvatila, a Montignac je za to stavljao ruku u vatru, bilo je koliko je važno pripremati i jesti domaći kruh, pogotovo za doručak. 

Ne mogu reći za sebe da se hranim zdravo. Međutim, mogu reći da se hranim klasično, uglavnom jedem ono što su jeli naši stari. Eto, nedavno je neka studija pokazala kako je maslac u stvari zdrav. Desetljeće sigurno, tamanim maslac i marmeladu za doručak, na domaćem kruhu, na tome sam uostalom odrasla, na tome se podignute generacije. Zamisli apsurda, podižeš dijete na 'smutiju'? Iako, danas stvari odlaze toliko daleko da imamo i vegansku hranu za pse i mačke, koji su stopostotni mesojedi.

Svi žele biti zgodni i lijepi. Sjećam se kako je Vedrana Rudan znala reći kako želi samo na pet minuta proći nekim gradilištem i da radnici za njom zvižde i dovikuju joj. To je normalno.

Žalosti me što su ljudi strašno frustrirani viškom kilograma, a u životu stvarno ništa lakše nego smršaviti. To je nešto najjednostavnije, to nije nikakva nauka. Kao bivša stokilašica, slobodno mogu reći: o, da je barem sve u životu tako lako kao skinuti kile!

Ono gdje se osobe danas ponajviše gube, to je zapravo taj koncept tzv. zdrave prehrane. Bježe od jaja, mesa, ribe, proteina, okreću se nekakvim egzotičnim sjemenkama, zelenim 'smutijima', a upravo ovo zadnje je najveći labirint, naprosto mišići nemaju što papati, tijelo treba proteine, tek usput, kao prilog, može doći salata, blitva, špinat, ali piti blitvu, špinat, bananu i očekivati neke rezultate, pa to je da umreš od smijeha.

Klasično, najprostije pitanje: da li ti je i baba pila 'smuti'?  Ne? Onda?

I naravno, sada su teretane krcate. Smuti ekipa najviše je frustrirana, s obzirom da sam kao studentica radila na recepciji u jednoj teretani, već zamišljam te razgovore... Međutim, ljudi ne razumiju da je jedno super probava, drugo unos vlakana, a nešto sasvim treće stvaranje mišićne mase.

Ono što sebi vrlo često radim, to su napitci od bjelanjaka. Osnove mi je jednom pokazao jedan kolega. ostalo su finese, ukusi, nadogradnja. Muškarac bez problema može očekivati fantastične rezultate prilikom mršavljenja ako svakog dana "popije" pet do deset bjelanjaka, za ženu je idealno do pet komada. Osobno, gotovo svakog dana popijem ih tri, naravno jaja su od mojih ljepotica, mojih koka koje i po ovim žestokim vrućinama svakog dana napune košaricu s jajima. Bez jaja nema mršavljenja, jaja su najsavršenija namirnica na planeti. Bez jaja nema tjestenine, palačinki (samo me nemojte zezati s onim zobenim + banana), polpete, musake, kora, tijesta, majoneze... Zamislite samo taj horor od života bez jaja?? Pa ja bi mojim kokama postavila crveni tepih u kokošinjac koliko volim njih i njihova jaja.

S obzirom da imam neočekivano mnogo jagoda, svakog dana naberem zdjelu plodova.  Moje jagode mjesečarke već su lani bile tema, dakle dobila sam na poklon par sadnica, danas ih držim u dvije gredice, a kako su "bacile" nove, mlade sadnice, idem ili na treću gredicu ili kada uđu u fazu mirovanja slijedi evakuacija u neki dio okućnice, iskreno ni sama ne znam gdje ću s njima, a izvrsne su, stalno rađaju. Doslovno se šire kao korov, kao iz vode, čudo.

Moja baba nije imala blender i nije radila proteinske napitke, ali znam da nije imala ništa protiv toga da ujutro pojede natašte žlicu meda, maslinovog ulja ili sirovo jaje. To su bila vremena kada su ljudi na komadu bijelog kruha mazali mast i gore posipali šećerom.

Najviše volim napitak od jagoda, a ako nema, tada može breskve iz kompota, višnje, jedino ne volim ribanu jabuku. Naravno, pojedem i bananu, iako znate moje mišljenje o bananama.

Namočim zobene pahuljice u mlijeko ili musle. Volim voćne musle, jer unutra imaju grožđice, to mi bude onako super pod zubima. 

Trenutno imam jogurta sa žitaricama, ali volim unutra staviti i bilo koji voćni. Recimo, uz jogurt od breskve lijepo mi ide cimet. 

Od dodataka, volim ubaciti u blender i pokoju suhu šljivu, namočenu noć ranije.

I naravno, kruna svemu - bjelanjci. Sada, pokazale su nove studije, čovjek može jesti i žumanjak (LOL). Međutim, žumanjak domaćeg jaja meni je nešto previše intenzivno, da ne kažem smrdi mi, i ja ga samo proslijedim psima da poližu, njima ionako treba radi sjaja dlake.















E sad, znate ono, postoje ti neki ljudi koji strašno vole životinje, a doma nemaju ni ribicu u staklenci? Ili, obožavaju djecu, a nemaju djecu, a mogu ih imati? Ili, hrane se zdravo, a overweight su? Nisam ta. Ako smatram da nešto funkcionira, onda to završi tu na blogu. 

Prvo idu fotografije iz 2012. kada sam se oporavljala od prometne nesreće koja se zbila 2011. i išla redovito na fizikalnu terapiju. Prognoze su bile da neću moći micati desnu ruku. Te fotografije su mi najdraže, to je bio trenutak, to je bilo poziranje, to sam bila ja. 

Znate, postoji taj ponor između onog što želimo biti i kakvima se predstavljamo, a nema ničeg žalosnijeg nego kada se netko predstavlja onakav kakav želi biti, umjesto kakav u stvari jeste.

     



     







Kao što vidite, tada sam bila plava i nisam znala da se ugasi blic pa onda napravi selfie, premda, čini mi se tada nije ni postojao #selfie .
Danas izgledam nešto između svih ovih slika, naravno sve ovisi i kakav mi je dan, načelno imam neke velike životne probleme, a kući nemam veliko ogledalo, a nisam bila raspoložena za najnoviju sliku sebe, ali možete zaključiti da ne izgledam nezdravo za nekog tko se nezdravo hrani, jer višak kilograma nije zdrav, a to, u konačnici, ipak nema kod mene.







     



Primjerice, na ruke sam najponosnija, nakon prometne imala sam odumiranje mišićne mase i vratiti ruke u nekakvu formu, da nisu kao balvani, nego da imaju formu (širenje, sužavanje, žile, mišići, tonus, napetost) bio je pravi poduhvat. Iako, uz prehranu, mora se uzeti u obzir i da redovito kopam, koristim sjekiru, kosim, radim neke 'muške' poslove, uglavnom život na selu.




                


Ove dvije fotografije iznad napravljene su jučer, eto izrezala sam lice jer nisam bila raspoložena, ali umjesto da danas potrčite na kiosk kupiti 24 sata i pročitati smuti recepte, radije pojedite par bjelanjaka. Vezano za moj "recept" za shake, najvažnija stavka su bjelanjci. Kao što vidite iznad na fotografiji, dobila sam oko tri čaše napitka, to popijete odmah. Uglavnom, osobno, odmah popijem čašu i pol, onda malo stanem, odmorim 15 minuta, i tada popijem ostatak. 

Ukratko, popiješ to i pukneš, nema teorije da ćete biti gladni narednih pet do sedam sati, doslovno ste ispunjeni okusom, ali je i tijelo dobilo sve što mu treba: šećer (jogurt, grožđice), vlakna (musli, žitarice), proteine (bjelanjci), voće. Vi možete staviti i dva, tri jogurta, bananu, dodati još mlijeka ako vam je pregusto za gutanje.

A najbolji dio: super je ukusno, ima toliko toga da se bjelanjci uopće ne 'čuju'.

Vi možete jesti što god vam srce želi uz taj shake, ali nakon što ga popijete, kao da se promijeni kemija u mozgu. Narednih nekoliko sati vam je otprilike ovako: nutella? Ne, hvala. Palačinke? Ne, hvala. Krafna? Fuj. Vi možete jesti što god hoćete, nema ograničenja, ali poanta je da nećete htjeti.

























Ti predivni okusi industrije



     
Negdje krajem zime, početkom proljeća, tako nekako, ugledao muž jagode u nekom trgovačkom centru. Na akciji, naravno totalno umjetne. I kao, on bi da mu napravim tortu s jagodama. Biti ću iskrena, nikad nisam pravila tortu s jagodama, ako ne bi bile u napitku, jela bi ih sa šlagom, i to je uglavnom bilo to. Obožavam sve vrste marmelada i svaka mi ima "ono nešto", čak sam i maštala o tome da pravim, jednom, nekad, domaću marmeladu od jagoda, međutim prvo treba pričekati još koje ljeto da se jagode mjesečarke razmnože. 
I sad, kupimo mi te jagode, odem malo guglati recepte i momentalno mi dođe slabo kada netko gura margarin u kremu 'na živo'. Margarin u domaćim keksima, pitama, lincerima, čokoladnoj kremi za čupavce i slično, to razumijem, ali kremu s margarinom (iako sam ljubitelj maslaca za doručak) ne bih jela ni mrtva. I taj trend kuhanja pudinga s vodom, umjesto mlijekom, isto ne razumijem šta je sad to? Jednom sam se tako zeznula i prateći neki recept napravila puding s vodom, uglavnom: nikad više. 

Pitam muža šta voliš, kaže volim sve što ti napraviš. Dobro, a šta bi jeo u kontekstu kolača, slastice s jagodama?? Pa, kaže on, volim puding od vanilije, šlag i one tvoje kreme na bazi vrhnja, jaja i mascarponea. 

Dan i pol sam mozgala što i kako, skoro su mi se jagode upropastile, i složim stani - pani recept okusom i mirisom, jedino je izgled onako malo drhtav, ali ja sam tip kuharice koja će radi okusa i sočnosti riskirati izgled kolača.

Isprva, napravila/ složila sam tortu. Onda je ta torta bila toliko izvrsna da sam morala probati kako bi to izgledalo s piškotima. Pa je to sa piškotama bilo toliko predobro, da sam eksperimentirala s bananama i bilo je za polizati prste. U ovoj sam godini šest puta pravila bilo tu tortu, bilo kolač, onda znate koliko smo se muž i ja zapalili za taj okus.




Lukina torta



Iako je prvo bila torta koju sam nazvala po svojem mužu i njemu u čast izmislila slasticu, prvo ću krenuti sa piškoti verzijom, a onda se nešto kasnije nadovezati na tortu. 


1. Operete, očistite, narežete, pripremite jagode. 







2. Stavite kuhati puding od vanilije prema uputama. 












3. Dok mlijeko zakuha, napravite kremu. Trebat će vam četiri jaja, odvojite žumanjke od bjelanjaka. 

Prvo istucite bjelanjke, zatim žumanjke i osam jušnih žlica šećera (četiri fruktoze, ako radite s 

fruktozom). 

Žumanjcima dodate mascarpone, volim raditi sa 500g, ali može i 250g. Kako želite.

Dodate istučene bjelanjke cjelokupnoj smjesi.












4. Istučete šlag.

Nemojte krvnički izmlatiti šlag, pustite ga onako nekoliko okreta do pune gustoće. Naime, ako ga 

istučete do srži, a morate ga ulupati i povezati sa prethodnom smjesom, gubi se kremoznost, meni to 

osobno ne valja. Bolje da se stvrdne sa smjesom, nego da se stvrdnut ide povezivati s ostalima. To je 

kao i sol; lakše je dodati, nego oduzeti.












Dakle, smjesi žumanjci sa šećerom + mascarpone + bjelanjci dodate i ukupan šlag/ tučeno vrhnje.

Spremni ste za slaganje.







5. U posudu s mlijekom dodate rum ili rum punč, nekoliko čepova. 

Piškote umačete brzim pokretom.

Ako vam se u međuvremenu skuhao puding, nema veze, neka odstoji malo, dapače.












6. Na namočene piškote izlijete jedan dio pudinga od vanilije. 

Posložite narezane jagode.












7. Dodate jedan dio kreme. 








8. Poravnate kremu špatulom. Opet slažete red piškota prethodno umočenih u mlijeko i rum. 








9.  Piškotima dodate preostali puding od vanilije. Pudingu od vanilije dodate po mogućnosti neku kvalitetniju marmeladu od šumskog voća. 







Nakon toga dodate jagode.







Pa preostala krema.







Popravite.








Pokrijte te božanstvene mirise, kemiju, industriju, kako god. 








10. Torta se reže prilično uspješno, treba malo prakse od ranije, namočen nož u vodu itd. Ovo je najbolje samo zagrabiti nekom lopaticom i servirati u zdjelici ili čaši.









Ako se odlučite za bananu, postupak je doslovno isti, jedino sam se odlučila za marmeladu od jagoda, odlično se uklopila. A banana, čini mi se, uvijek nekako "traži" čokoladu, tako sam sam posula gorki krašev kakao. 






















Ne znam vam reći da li je bolja jagoda ili banana, piškoti ili biskvit za tortu. Ova torta ne bježi od industrijske crte, malo zamaže oči domaćim jajima, domaćim jagodama (ako ima), mlijekom i mascarponeom, ali pečat joj daju piškoti, rum, puding od vanilije i naravno neka dobra marmelada. 

Mnogi kolači ne bježe od marmelade, Victoria Sponge Cake, npr . Žarbo kocke. Sacher torta. Zato sam se zapravo i odlučila za marmeladu. 



*******


Do torte dođete kroz isti postupak vezano za jagode, kremu, jedino ima nekoliko nijansi. 
Biskvit za tortu nekad i danas uopće se ne mogu usporediti. Danas, taj je biskvit sočan, mirisan, mekan. Radi arome, prvoj i drugoj kori biskvita dodala sam oko tri mjerice čepa ruma. Dakle ukupno šest. Gornju koru pustila sam "suhu".

Dakle, postupak bi išao ovako. 

1. Očistiti jagode, narezati, pripremiti.

2. Skuhati puding.

3. Prvu koru poprskati rumom ili rum punčem.

4. Izliti dio pudinga od vanilije.

5. Dodati jagode.

6. Dodati kremu ( žumanjci + šećer + mascarpone + tučeni bjelanjci + vrhnje za šlag).

7. S obzirom da radite tortu, trebate ostaviti dio šlaga da je kasnije lijepo ušminkate. Tu je bitno da kremasti dio vrhnja dodate kremi, a dio namijenjen "štukanju" dodatno još izradite koju minutu, da bude onako kao sirast.

8. Staviti drugu koru. Poprskati rumom.

9. Dodati ostatak pudinga.

10. Marmelada.

11. Jagode.

12. Izliti preostalu kremu. Popraviti.

13. Položiti posljednju koru.

14. Staviti u hladnjak da dobro odleži. 

15. Razmaknuti obruč torte. 

16. Fino izraditi intenzivno stučeno vrhnje. 

17. Ukrasiti po želji.

























************



Torta je zaista prelagana za napraviti, a predobra. 









































Budite ono što jeste, tada su veće šanse da postanete onakvi kakvima se predstavljate. I manite se smutija  ;)

Pozdrav i do čitanja.