Kad sam bila mnogo manja nalazila sam teškim opisivati zašto volim jesen; ona me prvenstveno bacala u očaj jer sam se umjesto na igralištu nalazila u školskoj klupi. Općenito, bilo je sve teško objasniti ili dočarati, naprosto jer sam sve vidjela drugačijim očima.
Danas je mnogo lakše naći istomišljenika, ali i brže se pogubimo u ovim svirepim, galopirajućim vremenima. Zato se stalno vraćam vrtu i životinjama; ako se o njima brineš i voliš, oni ne pronađu nešto ili nekog novog. A dok sam vani, glazba ili radio trešte na sav glas.
Inače slušam nešto posve drugo, ali danas sam sasvim slučajno naišla na Hrvatski radio Drugi program. I, ni sama ne znam zašto, pustim neka svira.
Kroz neko vrijeme shvatim da priča neka gošća, dubrovačka slikarica. Svako toliko uhvatim uho kako bježi u eter i sluša, a na kraju nije bilo druge nego poslušati. Uglavnom, gospođa se zove Dubravka Lošić i živi u Dubrovniku, ali svoje radove izlagala je u Parizu, Zagrebu i slično, zapravo je prilično poznata umjetnica.
Ono što me potaknulo na slušanje zapravo je kako se mnogo groznih situacija pretočilo u umjetnička djela, a to nije ništa drugo nego talent povezan sa kanaliziranjem negativnih emocija. Tu sam pomalo pronašla sebe, jer život doživljavam na način da svaku negativnu emociju treba pokušati reciklirati u nešto lijepo, značajno, svrsishodno.
Posebno me dojmila tema kad se slikarica nalazila u ratnom Dubrovniku i čeznula za komadićem čokolade. Napokon, kroz humanitarnu pomoć iz inozemstva do nje je doputovala jedna čokolada. Sreća je trajala dok istu nije otvorila; bila je to najgora čokolada ikad, gotovo pa posve nejestiva i bezukusna. To ju je toliko razočaralo, rasplakalo i rastužilo pa u konačnici razljutilo i razbjesnilo da je sve te emocije oblikovala u instalaciji pod nazivom "Ferrero Rocher".
U toj sam temi pronašla onu svoju crtu kada se sve okrene naopako ja si nametnem nekoliko radnih akcija i projekata, s time da to ublažim nastojanjem da živim od danas do sutra, ali ne bih sada odlazila u smjeru prometne nesreće itd. Nasmijalo me kako je umjetnica znala naići na nešto izuzetno ružno, poput nakazno plastične ruže pa bi reagirala na način da stvori nešto još ružnije, ali umjetnički prihvatljivo.
Danas je tanka nit između uljepšavanja i biti nešto što nisi. Čini se da i godišnja doba glume nešto što nisu, ali sve dok jesen ne može biti ljepša i blaža - nemam ništa protiv :))
O, šarene li jeseni...
Fascinira me kako u vrtu jedan posao odmah otvara drugi, razmnožile se jagode pa ih je valjalo presaditi da im bude komotnije, karanfili prerasli čašice pa je jedan dio zamijenio suncokrete na terasi, skraćivanje živice otvara planiranje Geronimo dana, jer ima je toliko da bez požara neće nestati, pogotovo ne kada smeće odvoze samo četvrtkom ujutro. Težina živice zdrobila je dio cvjetova i plodova tikvi, onih izvan gredice naravno, tako da se stvorila prilika da hrabro probam njezine žute cvjetove.
Počela sam sušiti pupavice, ljuske jaja i sve se više uhvatim kako razmišljam o siječnju i veljači, i što ću saditi tada, što će biti prvo?
Ljuske, posebno ako je jaje domaće, korisna su organska prihrana vrtu, ali jedan dio tog praha (sameljem ih u multipraktiku) vratim kokama, odnosno izmiješam sa šrotom, a nešto dam i psima i mačkama radi sjaja dlake.
Svaki vrt ima svoj naraštaj buba, "onog jednog leptira" i "svoju" ptičicu koja se zadrži čitav dan i cvrkuće. E pa naša ptičica se vratila i priča od jutra do mraka, ne štedi zvukova.
Nadam se da će višnje dobiti konkurenciju, njih je ove godine zaista bilo, ali vrtnim jagodama nisam se baš zasladila, nije ih bilo mnogo, a ptice su uvijek bile nekako brže.
S obzirom da je vrijeme izuzetno blago, očekujem još razmnožavanja. Kad su jagode u pitanju izradit ću im i treću gredicu, i četvrtu i petu ako treba...
... i šarenog li obroka!!
Živica je skraćena do šiljaka ograde, trenutno sam u fazi odvlačenja narezanog iza kuće, praćenja vjetra i uskoro slijedi paljenje iste. Nakon toga slijedi ušminkavanje listića, kad budu krenuli. Mislim da više neću dozvoliti da poraste ovako visoko iz razloga što je dio vrta bio u hladu, pa tek sad mogu očekivati napredak cvjetače i peršina.
Svi su profitirali osim tikvi koje sam morala ukloniti, svi izvan gredice, a uz živicu smetali su. I tako se ukazala prilika da probam cvjetove. Ubrala sam i par cherry rajčica i nekoliko listova radića. Dodala sam i dva svježa jaja, skuhana na tvrdo te šaku tjestenine. Kao začin svemu - tartufi koje već neko vrijeme imam u hladnjaku i nikako ih načeti. Njih sam dodala listić i nešto sitno, takva su pravila i jedino "tek toliko" količina ima smisla.
Cvjetove sam samo prokuhala, tučke sam naravno izvadila. Sve sam začinila s maslinovim uljem i kasnije sam shvatila da mi nešto nedostaje, pa kad sam popaprila po svom guštu - bilo je baš odlično, a sve sam ubrala u vrtu ili imala u kući.
Ovo je zaista bila salata po principu snađi se, drugarice s onim što imaš, ali ponoviti ću već sutra, posebno jer imam cvjetova i tartufa. Nastojat ću složiti i omlet u tom pravcu.
Okus cvjetova... Ne mogu baš sa sigurnošću usporediti s ičim, ali dok su se kuhali u čistoj vodi imala sam miris u nosu kao da se radi o špinatu. Čak mi se čini da bi cvjetovi bili savršeni za nekakav zdravi smoothie, srodan breskvi i banani, nikako šumskom voću ili jagodama.
Listovi radića su me ugodno iznenadili oporošću. Još nije stasao, ali obećava.
Poderane gaće
Kad imaš brašna i jaja možeš svašta nešto. Onako na prvu - omlet. Dodaš mlijeka - palačinke. Uz maslac - domaće kekse.
Međutim, duugoooo vremena tražila sam recept za poderane gaće, ali siromašna vremena očito su iza nas jer svi recepti na koje sam nailazila uključivali su maslac, jogurt, mlijeko itd.
A to, jednostavno, nisu poderane gaće, nego lordovske ili tajkunske.
Kao mala, jela sam ih vrlo, vrlo često, a mama mi nikad nije htjela reći kako ih priprema, sve se svodilo na "nadam se da ih kćeri nikad nećeš morati spremati" i "ne podsjećaj me na ta vremena!". Jedino sam prije par godina uspjela izvući "ma to ti je samo brašno i voda".
Naravno, pokušala sam ih izraditi od brašna i vode, ali nešto je nedostajalo, nije bilo onih famoznih "plikova" - izvana napuhano, iznutra zrak, a kad zagrizeš pomalo ti u ustima okus soli, ali sve je premazano marmeladom i stopljeno s mekoćom sredine, a rubovi hrskavi... I kaže mi moj forumski prijatelj "ma samo dodaj jaje i to ti je kompletan recept".
Da, izvorni recept ima ove sastojke:
- tanjur brašna, nebitno kojeg
- mlaka voda
- sol
- jedno jaje
Sastojci se izmiješaju, tijesto se na pobrašnjenoj podlozi razvalja, trgate kocke, krugove, prema želji. Prođete nožem po sredini oblika kako bi dojam bio potpun - poderane gaće.
Pržite na ulju, ako volite zasladite običnim šećerom - osobno sam sklona marmeladi.
Ova količina dovoljna je za nekih sedam gaća, ne znam vam reći da li su vam bolje tanje ili deblje, ovisi dosta toga i o tavi te vatri i ulju. Nekako težim da im sredina bude tanka, a rubovi deblji, ali svaki komad ima neku svoju priču, nikad mi ne ispadnu isto, ili dobro ili predobro, ne mogu biti loše.
Možemo mnogo s onim što nam je nadohvat ruke. Ako čezneš za nečim nedostižnim, kanaliziraj tu emociju i stvori nešto dostižno, opipljivo.
Kad usred rata čezneš za čokoladom, ti napravi "Ferrero Rocher" instalaciju. Nije sve u tartufima i cvjetovima tikvice, ima nešto i u poderanim gaćama. Bitno je biti ono što jesi, to ne može svatko.
Tek par osoba znati će što je pjesnik želio reći i ovim ih putem pozdravljam :* <3
Ostalima, do čitanja!
Nema komentara:
Objavi komentar