Indian summer

Ovogodišnje bablje ljeto započelo je nikad stresnije, ali vrt buja, oko mene šarenilo ruža i zaostalih suncokreta, iskorišten je svaki komadić vremena, ako pada donekle pitoma kiša i ne radi se o olujnom jugu, uputim se u Briševo. 

Počela sam se i iznova približavati šumi.

Blago vama što vam život da limun - meni je tijekom ovog ljeta isporučio nekoliko kašeta. Zato, svakog dana uzimam alat i kopam. Uza sve što se zbiva i sa čime vas ne namjeravam opterećivati, očito se uslijed fizičke aktivnosti pokreće, budi hormon sreće; jedino mogu reći hvala što sam živa, život je lijep. 

Nedostajat će mi da iznenada kao usred ljeta negdje oko kuće ugledam kornjaču ili čak više njih. Nadalje, domaća rajčica, kukuruz, lubenica, dinja, pospremanje kuće kad se sunce malo stiša, čak mi nedostaje zalijevanje vrta u suton uz osjećaj kako je iza mene još jedan dan. Također, avioni što lete svake minute, nisko i blizu pa vidiš o kojoj se kompaniji radi, vojne vježbe na sunčan, kristalno plav dan. I cvrči, oni možda čak i najviše.

Od ove godine, magla mi nema onu romantičnu, mističnu konotaciju iz jednostavnog razloga što mi smoči čitav vrt i ne mogu mu prići čitav dan, pogotovo ako razdanjivanje potraje do podneva, a već oko 18 sati kreću prve sumaglice. Ipak smo nasuprot Velebita i zrak je specifičan. 

Od blata se doslovno ne može živjeti na maglovito jutro, ove jeseni trebam buru i razdanjivanje do sedam i petnaest.

Iako je listopad, suncokreti mi i dalje cvjetaju, naravno ovi posađeni među posljednjima i zaista sam prolongirala užitak jer su mi u blizini. Sunce napokon zalazi baš onako kako volim, ispuni kuhinju svojim sjajem, napokon ga ima baš onoliko koliko treba, a ništa ne uništava ili prži.

Ljeto iza nas pokazalo je kako vremenska prognoza nije nešto na što se možeš osloniti. Zato sam ove godine nešto ranije vratila pseće kućice na terasu - čak su i mačke već prvog dana tražile malo mjesta za sebe i umiljato se ugurale među pse.
S obzirom da je bila slaba zima i nikakvo ljeto, stalno sam u strahu da im se u košare i unutar dekica nešto ne zavuče pa sve njihovo zračim intenzivnije nego inače. Također, ni miševa ne nedostaje, ali srećom ove moje mačke su nadobudni lovci i svako donesu mi poklon ili doživim šok u vrtu.

Ima nešto u tome da je poljoprivreda divan hobi, ali težak kruh: masline u našem vrtu ove godine nisu uopće rodile, ne osjećam se nešto posebno tužno ili zakinuto, gotovo da i nisu cvjetale ove godine tako da se nemam čemu čuditi. Drago mi je da sam lani korektno odradila prskanje, a i ove godine, tako da su listići zdravi i gušt je gledati ih. Možda se nisam nabrala maslina, ali zato dvaput tjedno naberem blitve i da - razlika između ove domaće i one kupovne je nepremostiva.

Posadila sam po prvi put u životu krompir, a dobila sam i raštike te rudice. Rudica je vrsta dalmatinskog kupusa. Međutim, ne budi lijena, malo sam guglala o rudici i nisam ništa pronašla, tako da ako su slagali mene - ja lažem vas :)

Prvo kukurikanje začuje se točno u šest sati i osam minuta, usred mrklog mraka, sada mi se čini tako dalekim kada su kukurikali već u četiri.

Ne samo što pse po ljeti ne šetam po šumi, eventualno ako je svježije nakon kakvog proloma oblaka, ne volim uopće šetnje usred vrućina po ovom kraju jer ima zmija i previše je prometno. Kad vidim da je zgodno otvorim kapiju da se same malo prošetaju po putu, jednostavno po ljeti ne šetam s psima.
Međutim, kada vidim duge noktiće Borice, znam da je ljeto na izmaku, i obično naši razgovori teku u stilu "Borica pogledaj kako su ti dugi nokti!" na što ona, vjerujem odvrati "A nije istina, nemam! Ne dam ti više da ih gledaš!".

I onda se sa riječi prijeđe na djela, navuku se dugi rukavi, tuta, čizme, uvjeravam samu sebe kako nema zmija, ali na svaki se šum trgnem, posebno na dodire travki koje su do lakta - svaki put pretrnem.

Ali da, lijepo je opet biti u šumi. Ima čari, ali nije to još ono pravo.
I tek sada vidim koliko je živica otišla uvis i da je moram hitno skratiti.

Šetnji se naravno priključe i mačke, ali svi smo bili pomalo zbunjeni jer je toliko sve naraslo, naravno nitko nije onuda prolazio, čak ni pastiri s ovcama, tako da se nijedna staza ne vidi i nemaš osjećaj gdje uopće ideš. Put treba razgaziti, pričekati da divlja priroda malo uzmakne, povuče u zimski san.

Nego, vratimo se kopanju.

Kukuruz u središnjem dijelu vrta imao je ne samo korisnu ulogu, nego i itekakve vizualne draži. Lijepo se uklopio u dojam babljeg ljeta i mogla sam ga ostaviti još neko vrijeme (po Briševu ga još uvijek ima, iako nema ploda), ali korov oko njega sve je uneredila te se pojavio i troskot. Dakle, morala sam poduzeti nešto.

Prvo sam se naravno pomučila dok sam iščupala sve van, zatim lišće sortirala u vreće, a "drške" zadržala, iako mislim da ću i njih baciti jer su se počele neke bube kotiti po njima, a zadnje što mi treba je najezda tekuta, kako to obično biva.

Zatim sam se bacila na čupanje, a potom na okopavanje i izvlačenje "žila", s time da pomalo nastrano uživam u tome, posebno ako je žila duža, a ipak je izvučem u punoj veličini, s korijenom.

Naravno, sve se otegnulo na dva tjedna jer bi primjerice kiša padala tri dana, dan - dva treba da se sve donekle osuši, i taman kada počneš raditi kako treba dođe nedjelja, a nedjeljom se u vrt ne ulazi.. Kiša pada do srijede i nikako završiti započeto.

Posadila sam peršin, blitvu, špinat, rikolu, matovilac, moj omiljeni radić salatnik i katalonski radić kojeg sam već posadila u jednu gredicu, ali sve mi se čini da on prije neće, nego hoće.

U procesu su naravno došle smetati sve životinje na četiri šape, jedino mi je odgovaralo prisustvo Curice koja je u otvorenom tipu bolnice, a najela se crvića i glista i ostalih kukaca kao nitko nikada, što joj je uostalom i najpotrebnije.

Počela sam raditi i na bočnom dijelu, prvo sam pokosila koliko se moglo, onda krenula s čupanjem. Međutim, to je bilo toliko naporno da sam između tog posla radila i nešto drugo. Podrezala sam grane masline koje su počele dodirivati tlo,  zatim maknula sve kamenčiće, listiće, grančice, počupala korov. Poanta tih kamenčića, nagađam, bila je da ne niče trava, ali to je bez cerade ili najlona od ispod nemoguće, tako da otkako smo uselili nismo bili pametni da li naručiti još šljunka ili napraviti kako treba, a na kraju smo odlučili da ću ondje posaditi travu, u dogledno vrijeme još više dojam pripitomiti cvijećem itd. A ideja koje bi to cvijeće moglo biti ukazala se sama od sebe.

Još ima posla u tom dijelu, ali nekako se već vidi svjetlo na kraju tunela.
Moram napomenuti da sam mogla i bolje podrezati maslinu, ali prvi put sam se služila pilom tako da eto, bit će bolje drugi put.

Naravno, da je vrijeme stabilnije stigla bih napraviti više toga, ali bablje ljeto je sada, dogodine tko zna što nas čeka, a šetajući uočila sam i brojne promjene na okolnim kućama, okućnicama, pašnjacima, vrtovima i terenima.

Tek par prizora odgovara fotografijama od prošle godine; lanjske sređene okućnice iz nekog su razloga sada zapuštene i toga me, nekako, sve više strah. Jednima je krenulo, a drugima stalo. Međutim, niknuli su neki novi vrtovi, njive; utjeha da će sve ipak biti dobro.

Veseli me što ovaca ima više nego inače, očito se janjetina odupire depresiji i krizi.

Volim pri izlasku iz Zadra gledati u Velebit i ulaziti u svoje selo, iako to zapravo nije selo već predgrađe i ovo se sve  zapravo svodi na život uz magistralu. Nemalo sam se iznenadila kada sam ugledala pupavice, visoke, vitke, raspršene po šikari.

Čekala sam oblačan dan da im priđem, uslikam ih i naravno - uberem koliko mi ruke mogu podnijeti.

Probat ću izvući sjeme te dogodine imati vlastite, taman kada prođu suncokreti eto novi cvjetni ciklus u vrtu. Navodno su jako zahvalne i izdržljive, možda ih posadim na ovom bočnom dijelu gdje orkanska bura sve trga, a one imaju gen za opstanak.

Poseban je osjećaj stajati uz cvijeće veće od tebe.

Uživajte koliko možete u babljem ljetu jer možda i to poput četiri godišnja doba samo iščezne.

Do čitanja!!