Rekao mačak ogledalu: "Moje ime je Mačak, Modni Mačak"

Iako ima dana kada bih se najradije pokrila poplunom po glavi i ne bih ustajala iz kreveta do kraja života, ali obaveze prema peradi guraju me naprijed. 

Koke su  jednostavne. Daš im jesti, piti, omogućiš im da vide sunce i odmore se tijekom noći, i to je čitava filozofija. Baciš im komadić stare jabuke, one se rastrče, sretne.

Psi i mačke traže šetnju, potrebno im je druženje sa mnom kao gazdom, tako se povezujemo i produbljujemo odnos. Iziskuju maženje, pričanje, tepanje.

Volim ih svih jednako. Do svakog od njih mi je stalo, iako prisutno pravilo 'tko je bliže oltaru...' znači samo da će onaj koji je meni bliže biti više fotografiran, i imat ćemo selfie iz kupatila.

Svoje životinje ne promatram kao zaradu, jer zarade nema. Zasad.

Mišljenja sam da će sve ono što sam naumila biti ostvareno kroz desetak godina, tako da nema druge nego čekati plodnija vremena. 

Lijepo je uzeti psa, jednog, odlukom po principu pismo - glava, otići s njim u grad, do knjižnice, popiti kavu, raditi oko kuće, oko koka, slagati drva, grabljati i paliti, birati jaja za kupce, piti čaj s njima na terasi i čavrljati. 

Dosad sam od voćki skupila jednu trešnju, krušku, jabuku, smokvu a prošli put u Benkovcu nabavila sam i stablo badema. Lani sam ubrala dvije kruške, trešnje su izgrizli mravi (nisam na vrijeme zaštitila), smokva je niska i rodila je, ali koke su sve iskljucale, jabuka je samo procvjetala. Ove godine nadam se da će biti plodnije, jer vrijeme ide i sve se mijenja, raste i napreduje.

Neki grafiti, poput detektora osjećaja duboko unutra..

Strpljivo me čeka ispred Gradske knjižnice...

Smatram da su moje životinje inteligentne i napredne. One su naprosto čudo, lukave mudrice. 

Realno, najmanje znam o mačkama, i nije mi jasno zašto moraju uporno hodati po stolu, ali divim se njihovoj spretnosti i umiljatosti. 

Cijepljene su, imaju mačje putovnice, nemaju nijednu igračku ili lopticu, samo grebalicu koju rijetko koriste jer kanže oštre po drveću, drvima i paletama. Igraju se s mrtvim miševima koje ulove i kukcima, tako da..

Primjerice, imam susjedu koja toliko obožava svojeg mačka- taj je najbolji u svemu. Legenda kaže da je donio svoju djecu, netom okoćene mačiće, jednog po jednog, u zubima, njoj. "On je znao da će oni umrijeti ako ih ona ne othrani".

Njen mačak između ostalog pogledom liječi i migrenu. 

Vidjela je kako se njen mačak pari s mojim mačorima, na što sam joj odvratila, da, vidjela sam jučer vašeg super mačka, vozio je tegljač.

Međutim, istina je. 

Mačori su mi, zajedno s ostalima, posve gay.

I s obzirom da su Dave i Bono dva brata, Bibinjca, imamo i incest u igri.

Nemam eksplicitne fotografije jer ih razmičem kada ih zateknem, ali možda i napravim set fotografija, zasad ne uspijevam zauzeti stav oko tih prizora.

Sjećate se svih onih hvalospjeva na početku bloga, o farmerskim mačkama i psima? To vrijedi i dalje, jednostavno u kraju nema ženki  i mužjaci se snalaze kako znaju. Jednostavno, kao kod opravdavanja preljuba, to je potreba. 

Navodno, nitko ne udomljava ženke koje nisu sterilizirane, ali jednom naiđe neka, i tada priroda nakratko uspostavi hetero ravnotežu. 

Meni je sve to simpatično, onako baš Brokeback Mountain, dok muž misli kako moram biti posebna u svemu, pa tako i u tome.

Inače, kornjače koje imam dvospolne su, veća bi mi trauma bila da su mačke bolesne, jedino mi je gnjavaža što ih stalno razmičem kada su u klinču.

Ovaj Uskrs nastojat ću učiniti najljepšim dosad, jest da je daleko, ali biti će prije vremena da traje duže i u duhu mojeg kičastog izričaja. Nikad od mene minimalist.

Pačja jaja, tako zlatna u svim slasticama i jelima, zadovoljit će i najveće sladokusce. Već sam počela naveliko eksperimentirati s njima.

Neka ovo nadolazeće proljeće bude sretno, obilno i bogato, privucite najbolje simbolima jaja, koki, pjetlova, patki, pticama.

Boravak na Pinterestu ohrabrio me da ove godine sama ručno iskombiniram vijenac za vrata, možda baš i nije neki, malo je pijan i ukrivo, ali je Prvi.

Do čitanja :*

Četvrtkom ujutro

"... do ya wanna funk, won't you tell me now? do ya wanna funk with me?"

Dragi moji, nisam imala strpljenja baviti se blogom jer sam "ostala" bez tipkovnice, odnosno nešto nije u redu s istom na laptopu, pa zapravo pišem preko zaslonske... I zapravo, zaključila sam, trebam još jednog miša, jer lupkanje kockicu po kockicu, slovo po slovo, izluđuje me.

Uglavnom, kako to naravno biva, sada mi tipkanje ide puno brže, i evo me.

Kako je već davnih dana navedeno, ovo je nepretenciozan blog za početnike, po mogućnosti, poput mene, namijenjen damama iz grada koje su odlučile povući se na selo, među obronke, u šumu i slično. Današnja tema je kako uspješno zapaliti smeće. U narodu se kaže kako voda uvijek pronađe put, a za vatru znamo da je dobar sluga, a loš gospodar; gdje ima dima, ima i vatre... Uglavnom, imala sam tu neku fazu kada mi je zapaliti smeće izgledalo poput znanstvene fantastike, uvijek sam zamišljala kako ću izazvati vatrenu stihiju, zaraditi kaznenu prijavu i biti na svim naslovnicama, ondje će se nalaziti moja fotografija i naslov "OVO JE SLIKA ŽENE KOJA JE ZAPALILA ZADAR".

Tako nekako.

Prije nego se posvetim temi, moram se pohvaliti - naučila sam rukovati bušilicom. Zaista nije teško, današnje bušilice vrlo su inteligentne, ne možete ostati bez prstiju, ruke, nema nekog horor scenarija, lako je poput košnje trave ili rukovanja multipraktikom, sjeckalicom ili salamoreznicom. Mislim, opasnija je obična sjekira.

Još sam daleko od spota Satisfaction (Benny Benassi), ali dobro mi ide sa bušilicom...

 



Moram naglasiti da sam ljude koji pale smeće smatrala idiotima. Nekulturnim divljacima. Piromanima. To mi je bilo nešto posve neshvatljivo, a onda se ispostavilo da i ja imam potrebu za time, i sada mogu samo nanizati hvalospjeve i gomilu opravdanja u tu svrhu. Jednostavno, nama smeće odvoze jednom tjedno, četvrtkom ujutro.

Ne znam sjećate li se filma "Seks, laži i videovrpce", na početku filma glavna junakinja razgovara sa psihijatrom i nastoji pojasniti svoju opsesiju oko pitanja gdje će čovječanstvo sa svim tim smećem, ona naprosto od zabrinutosti ne može noću mirno spavati? Dvadeset godina poslije, novo stoljeće, film je zapravo predvidio da smo na neki način danas ograničeni prostorom za odlaganje smeća.

Kada sam imala najezdu tekuta, mislite da sam ispraznila kokošinjce i patkošinjce, sve potrpala u velike crne vreće i čekala četvrtak ujutro, a potom malo pomalo uklanjala vreće? Naravno da ne.

Za zapaliti smeće, dan mora biti bez vjetra, miran, po mogućnosti sunčan, bez vlage i najvažnije, ima taj jedan ljetni period kada je zabranjeno paliti smeće, ali ljudi roštiljaju, nešto krene po zlu, dođu vatrogasci ... Dakle, i piknik na dekici može krenuti po zlu ako te zmija ugrize, ali ne, ne preporučujem palež smeća u kolovozu i slično.

I uvijek, ali uvijek provjerim ima li vode, imam li telefon pri ruci i slično, jer palež je ozbiljan posao. To ne možeš raditi i pisati statuse o tome na fejsu, ili paralelno provjeravati što radi twitter kraš. Ili baciti pogled kako je juha koja se kuha.

I naravno, uvijek, ali uvijek, provjerite da li vaša susjeda, nema veze i ako je kilometar od vas, suši robu. Pogotovo bijelu, uuuuuuu, na to svi pošize.

Ok, zrak je čist.

Vjetar će vam načelno gasiti vatru,  a po ljeti raspirivati, ne volim to. Ako niste sigurni jeste li izabrali dobar dan za palež, provjerite malo kako ostali "dišu". Znala sam se prošetati malo sa psima i baciti pogled što ostali rade; ima taj neki dan kada svi pale višak smeća - kad je vatra u pitanju, a početnik ste, poželjno je oponašati ostale.

Ako nitko ne pali ništa, a niste sigurni u nebo i vjetar, radije odustanite, nije svaka greška stjecanje iskustva - pogotovo ako tim činom možete ugroziti ostale, nečiji život ili materijalnu imovinu.

Smeće zapalim na jednoj gomili, hrpi, pomoću briketa. Ako znate zapaliti vatru - to je to, nema neke filozofije. Uživam u tom činu, čak imam i neke poze poput poglavice dok gledam i uživam kako lijepo gori, opušta. I postoje te neke minute kada kao da možete upravljati vatrom, smirivati je ili raspirivati.

Kasnije, trebam novu kosu, lice, miris kože, odjeću, obuću i pet tuširanja, ali kao da tada otvaram novu stranicu u svojem životu. Ugodno je. Ima smisla.



Ovdje na fotografijama nadam se da vidite što sam točno zapalila: višak lišća, grane maslina, ostatke povrća koje su koke iskljucale. Mislim da je ovaj čin više ekološki, nego klasičan odvoz smeća u plastičnim vrećama; ali to je samo moj stav i ne znači da sam svakako u pravu.

Ali ironično, bio je to divan, sunčan dan za zapaliti smeće.

Iskoristite sunčane dane koji nadam se dolaze, svakog dana naučite nešto novo. I kišni dan ima čari, trebate ga iskoristiti, čak i kada nema druge nego odložiti odjeću, kuhati, piti toplu čokoladu, ili pak šetati, istraživati, fotografirati.




Nisam znala da je na Boriku ovako zanimljivo...

 

 



Vrlo prometno Valentinovo, puno čestitara ove godine...

Za Valentinovo, Bjež'mo je od mene dobio maramu. Čak je i pozirao.

Toliko za danas od mene i moje zaslonske tipkovnice :*

I mačke vole šetnju

Nekoliko sam dana bez kućnog telefona, Interneta i MaxTv-a jer smo "prešli" na VIP.

O tome se u našem kućanstvu već neko vrijeme vode pregovori; vjerovali ili ne, mogu i bez tog daška civilizacije, dapače. I kad ovako ostanem bez svega toga- odlično je, preporodim se.

Eto, čitava Hrvatska nalazi se u brizi oko Gorana koji su zatočeni u snijegu, djeca ne idu u školu, nema struje... Meni to zvuči idilično jer kao što su ljudi jednom davno sasvim solidno živjeli bez telefona, Interneta i MaxTv-a, jednako su se snalazili i bez struje.

S obzirom da šuma u kojoj živim zapravo nije do kraja razminirana, a po ljeti je prepuna zmija, dugo mi je trebalo da se opustim i počnem upoznavati teren. "Nikad ne znaš kada ćeš nagaziti na minu" kaže uzrečica, ali u praksi ionako je svejedno: vjerujem da ono što mora biti, biti će.

Moje strahove razumiju pastiri na koje nailazim, ali oni straha nemaju. Više ih zbuni kada prođem šumom sa dva pasa i dvije mačke, a svi bez ikakvih lanaca i uzica, poput čopora.
Inače, o tome mi je pričala prijateljica, koja po šumi na Veprincu iznad Opatije redovito šeta sa mačkom i psom, ali bila sam uvjerena da se tako nešto poklopilo samo njoj.

Moje su mace razvile intuiciju na način da kada sa psima izlazim u šetnju, hodajući prema cesti, tada se sakriju u grm i ondje nas čekaju dok se ne vratimo, ako treba čekaju i po dva sata. Uvijek me dirne odanost životinje prema gospodaru, nakon te faze čovjek i životinja jednostavno postaju ravnopravni članovi, ista krv, svoji.
A ako odmah skrenem prema šumi, uz nas su, čak ih ni kiša ne može pokolebati. Mace toliko uživaju u šetnji da zapravo često one "nas" čekaju, pritom mislim na pse i sebe.

Smatram kako šetnja mački bez prisile potiče njihove lovačke sposobnosti, jer se rado "zamaskiraju", primire, onda iznenada iskoče iz nekog grma i tako čitavo vrijeme. Zatim, nije loše da malo trčkaraju, već kad su tako izabrale.

Naravno da sve ima svoje prednosti i mane, ali ovo je svakako prednost. Možda se zaista svakog dana sve više čovjek nastoji udaljiti od drugog čovjeka, ali ipak je povratak prirodi i životinjama neminovan.

Za kraj, Njegovo Veličanstvo kaul, karfiol ili cvjetača.
I malo rige. Odlično se slaže s jajima, volim kad je "živa", dakle samo je malo umrtvim dok pripremam omlet. Obavezno nezačinjena, zar nije ta gorčina okusa sama po sebi bit?

Perad obožava listove kaula, dobro dođe kao zamjena za ispašu jer kada su ovako kišni dani ne puštam ih na "slobodu" jer se sklanjaju po terasi i počele su ondje stvarati ozbiljan nered... Čim se sunce ukaže, puštam cure i jednog dečka na slobodu.

Sutra isprobavam tartufe s domaćom tjesteninom od jaja mojih koka - jedva čekam!