I'm back & otkrila sam svinjsku mast ( II. dio )

Veliki pozdrav, evo me, malo kasnim, zaista ništa neobično za mene ... Rado bih se pohvalila razlozima iz nekih glamuroznih motiva, međutim kao pravoj nolajferici u petak navečer ispao mi je lijek iz zuba, tako da sam ostatak vikenda plus još koji sat, u stvari čekala idealan trenutak za pravljenje svježih keksića, kako bih mogla odraditi i degustaciju. Zub me, baš ono, bolio, može se reči da sam vidjela sve zvijezde, a nisu bile nimalo transurfing, i nije me boljelo na kinky way.

Pa ipak, u subotu poslijepodne završila sam na yogi na otvorenom; bilo je prekrasno. Sat vremena yoge i meditacije, ispod drveća, na otvorenom - zaista super. Uglavnom, okupilo se već nekoliko nas i kao, hoćemo početi - nećemo početi, pa ajmo malo još pričekati, možda dođe još netko... i zaista, dolazi taj neki muškarac na bicikli, odjeven full oprema biciklistički, naravno odmah se vidi, nema mat.

Kaže on, ipak sam se sjetio doći i pogleda u instruktoricu. Ona odvraća, ali nemaš mat.
Imam nešto, veli on. Mi sad gledamo što će on izvaditi iz nekakve male kutije prikačene na bicikli.. mali, mali ručnik.

Svi imamo nekakve upitnike iznad glave, jer čovjek je stvarno visok, dvometraš usudila bih se reći, i sad scena u kojoj drži taj mali ručnik u svojim Veli Jože rukama...

"Da, znam da je ručnik mali... ali nisam znao kolika je livada"

Svi smo prasnuli u takav smijeh... a naredna dva dana razmišljala sam koliko dubokoumnosti u toj izjavi... Možda nešto najbolje što sam čula unazad nekoliko godina, a dosad mi je omiljena izjava bila (od profesorice s fakulteta) "kolegice, nikad ne znate kada ćete nagaziti na minu" i "nikad ne znaš šta se krije iza kulis" (Stephan Macchi, Jezikova juha, i nije rekao kulisa ili kulise, nego baš "kulis", uz onaj simpatični francuski naglasak).

Uglavnom, svinjska mast je za mene bila izazov u smislu kako od nečeg nepoznatog napraviti poznato, jer imala sam taj neki otpor, ne znam zašto.

Kako je držim u hladnjaku, iako je ona uvijek spremna za upotrebu (nije situacija kao s maslacem ili margarinom), ipak je izvadim par sati ranije. U klasični recept za domaće kekse ide brašno, prašak za pecivo, šećer (fruktoza, smeđi, natreen), jaja, dok kada se radi o svinjskoj masti, jaja je najbolje izbaciti.

I recept je isključivo odokativan.

Istresti u nekakvu zdjelu brašno. Ja radim na način da dodam u bijelo brašno dvije do tri žlice raženog brašna. Umiješam smeđi šećer  ili fruktozu (nekoliko velikih žlica), pola omota praška za pecivo, malo soli i krenem dodavati svinjsku mast, pa koliko suhe namirnice "popiju".   I to je to.

Ono što sam otkrila jest da radi vlažnosti tijesta, unutra nije loše dodati i zobene pahuljice, kokosovo brašno, mljevenu plazmu, dakle zaista se možete igrati. Mene nikad nije zadovoljavala struktura crnog brašna ili raženog, iako bih pazila da ima i dovoljno bijelog brašna itd., ali svinjska mast i ciglu bi razmekšala, evo imam takav dojam.

Dobra strana ovog tijesta je što je taakoo prhko, tako mekano, i ima tu neku strukturu koju je nemoguće postići bez kombinacije i maslaca i margarina, i gotovo je za niti desetak minuta. Keksiće pečem sedam do deset minuta na 150°C, ali zaista gledam u njiih, jer bude odmah gotovo. Loša strana ovog tijesta je nemogućnost nekakvog zrelijeg oblikovanja, tako da ja s tim tijestom idem na cookie foru, veliko, glomazno, puno listića badema ili brusnice ili kapljica čokolade i sl.

Naknadno ću učitati još fotki, najvažnije mi je bilo objaviti post. Od svih kombinacija, meni se najviše sviđa kokosovo brašno, kapljice bijele čokolade i oljušteni badem. Evo, to je nekako baš pogođeno.

Hoćete li vi dodati i jaja, na vama je. Meni su smetala, previše je. Također, tijesto je idealno za velike oblike keksa, ako idete na male stilizirane oblike, bojim se da ćete se naživcirati oko izrade. Meni keks bude velik skoro kao tanjurić.

Nadam se da ću danas (sutra definitivno ne) stići učitati još fotki, idući post biti će lažna focaccia, zovem je i fejk focaccia. Ovaj post je poput onog ručnika s početka mali, ali livada je ogromna, tako da nadam se, nakon što ovdje učitam još fotki, krajem tjedna slijedi novi post.

Pozdrav :)

I'm back & otkrila sam svinjsku mast ( I. dio )

Dragi moji, godinu dana poslije evo i mene, natrag k vama, sebi. Izvan svega ovog mnogo toga se zbilo, najvažnije: razvela sam se i živim u Zagrebu. Negdje na pola puta možda bih i dignula ruke od bloga, ali ako i jesam pomislila da sam završila s ovim blogom, nije on sa mnom. Naime, spletom raznih okolnosti upoznala sam dosta čitatelja, koji su zavirivali u ove postove iz raznih razloga.. i tu su našli neke odgovore, uvjerili me da sam tek sada, preseljenjem u Zagreb, "zaista" urbana farmerica... ne znam u kojem će smjeru ići sve ovo, ali odlučila sam da neću mijenjati naziv bloga, uvod i slično, ponajviše iz razloga jer držim da će ovaj kontrast rezultirati ekspanzijom, i samo je pitanje trenutka kada ću opet biti na nekoj lokaciji, možda izvan Zagreba (a možda i ne, jer točno ispred i okolo zgrade HRT-a, nalaze se kućice ispred kojih ljudi uzgajaju kokoši, a to je niti pet minuta od moje nove adrese), okružena ovcama i pijetlovima, zečevima i kokoškama.

Trenutno čekam da lagano uklizim u gradski vrt, koji bih trebala dobiti na korištenje na dvije godine, tako da, već će se sve ovo nekako odmotati.

Ono što me dosta usporavalo oko povratka pisanju bloga jest taj neki sram i osjećaj poraza jer brak i dom u koji sam snažno vjerovala, očito je bio slab, a ne jak, i slobodno mogu reći da sam sve izgubila u pet minuta. Isprva, plakala sam u jastuk 24/7 i mislila sam da ću umrijeti. Međutim, dolaskom u Zagreb promijenio se čitav pogled na cjelokupnu situaciju, i ako ne postoji čovjek mog života, nije mi nimalo žao, jer postoji grad mojeg života, a to je Zagreb.

S obzirom da mi se sve fotografije učitavaju malu vječnost, post ću razlomiti u dva dijela, i svečano obećajem da neću nestati kao prošle godine, jer naime drugi dio nisam nikad dovršila, međutim to mi nije jedini dug s bloga, tako da dok čekam parcelu gradskog vrta, riješiti ću neke stare repove.

Svi oni koji su pratili razvoj ovog bloga, njegov progres i moj vrtlarski napredak plus svladavanje sve više i više poslova i radova oko kuće, sigurno mogu zamisliti moj užas kada je sve to jednostavno nestalo, ali moram istaknuti da sam dolaskom u Zagreb manifestirala pregršt starih želja, o čemu ću pisati, i vi ćete tome svjedočiti.

Ovim putem želim se zahvaliti svima vama koji svakodnevno zavirujete ovdje, koliko vidim statistički, i dalje je top tema "Zašto pijetao kukuriče u ponoć?" i nadam se da vas nije razočarao odgovor "zato jer je kreten" :)

Moj krug kretanja vrlo je jednostavan, a ne znam jesam li ikad bila toliko ispod sunca i neba, na otvorenom, kao u Zagrebu. Najviše sam na Savskom nasipu, zatim već sam otvorila sezonu ležanja po livadama, a kad kažem livadama u stvari mislim da Tomislavac i Zrinjevac, ali i zabačenije punktove. Oduvijek sam željela imati "dječju kućicu", i na kraju, u Zagrebu ih ima na stotine, a ovo je moja, tepam joj "nisi moja kućica, ali si moja slobodica"...

Tu se dovučem ujutro sa šalicom kave dok Borica okolo trčkara, i predivno je. Nekoliko puta bila sam na Jarunu, oduševljena sam, nedavno na Bundeku, Maksimirska šuma mi je doslovno zakon. Često sam i na Dolcu, Tkalča mi je super.. to je taj neki moj krug kretanja. Imala sam i krštenje vezano za krađu bicikle, da, ukrali su mi biciklu, i to da su bar moju, nego od bivšeg supruga, tako da ta mi je krađa proizvela niz problema jer sam htjela prijaviti krađu i podnijeti kaznenu prijavu, ali nisam imala uređeno boravište. Uglavnom, svima želim svako dobro, osim tom lopovu.
Iako, nekima su ukrali biciklu i po tri puta, tako da zasad sam mala beba po tom pitanju.

Nešto što mi je zaista super u Zagrebu jest gomila drveća, a ispod njih klupe, jedva čekam ljeto (barem je tako bilo lani) kako bi krenulo, kako ja to nazivam, klošarenje. Klošarenje sam nazvala scenarij u kojem je uglavnom predvečer, lagani povjetarac, upekli asfalt, razna lica hlade se po klupama. To je u stvari neka vrsta chata na otvorenom. Ja ispričam svoju priču, osoba ispriča svoju, i više se nikad ne sretnemo jer ogroman grad, metropola. To je nešto sjajno, iako je u stvari odraz usamljenosti i kako se u stvari možeš povjeriti isključivo random nepoznatoj osobi, koju više nikad u životu nećeš sresti, ali vedra strana toga jest da si teret ipak izbacio iz sebe.

Vezano za osjećaj doma, dom smatram mjestom gdje sam ja - ja, i ako se ujutro mogu pogledati u ogledalo znajući da živim istinu, a ne laž, tada mi je srce na mjestu. Dok Svemir ne smjesti mene i gomilu životinja u istu kvadraturu, na isti komad zemlje, imam u vidu neke teme vezano za kako oplemeniti dom, presložiti stan i slično, tako da iako je topla voda otkrivena davnih dana, postoji i moja verzija svega toga, i nadam se da ćemo uživati i ovog puta, na ovom mojem Putu.

Ako ste otkrili svinjsku mast, nemojte se molim vas smijati meni kojoj sam je otkrila negdje u siječnju ove godine. To je nešto što sam povezivala sa Farmom, i sjećam se da smo sada već bivši suprug i ja ugledali Marinu Perazić negdje usred Rijeke, nakon izlaska iz Farme (ne znam koje je to godine bilo, ali čini mi se relativno davno), i izgledala je prilično vitko. Pamtim kako smo komentirali da bi trebalo zamijeniti ulje svinjskom mašću, ali sve je ostalo na toj rečenici..  Nisam sigurna da je svinjska mast nešto zaista dijetno, ali ukusnije kekse nisam jela doslovno nikad u životu. Istina, nakon razvoda okrenula sam se intenzivnije yogi i meditaciji, zatim yoga nidri, da bih na kraju završila na kundalini yogi, a potonje mi je predimenzioniralo sve, i sad s odmakom mogu reći da je viši kundalini "kriv" za neka moja predimenzionirana stanja i osjećaje, ali svinjska mast umjesto maslaca ili margarina je nešto najbolje što mi se desilo u pripremanju keksa, ikad. Doslovno jedva čekam da to podijelim s vama, kao i neke ideje vezano za kolače, za koje zaista ne znam kako su mi pale na pamet, ali zbilo se, i neki od vas mogli bi uživati u tim receptima, a što je najbolje, zasad se toga nitko nije sjetio, guglala sam :)

Do čitanja već sutra, osim ako ne utopim lap top u Savi, jer još uvijek učitava pet preostalih fotki, a sve su vezane za keksiće i to je taj II. dio .....


P.S. oni koji me znaju privatno, znaju koliko cijenim Denis & Denis i Marinu Perazić kao vokal. Stoga ------->  zvijezde padaju    ✮✰✰✯✯✬✫