Često zavirim ovdje, uspoređujem prije i sada.
U vrtu, zapravo, nema specijalnih efekata, ali ima faktora iznenađenja. Umjetnost ili poznavanje opere i stranih jezika ne rađa vrt, već ga stvara rad i neprekidno čeprkanje oko nečeg. Ipak, vrt voli glazbu i operu, pa jedno možda ne isključuje drugo.
Netko sa strane možda će reći da sam rob vrta, ondje sam se zabila, ali ovo je jedna od boljih opsesija koje sam imala prilike iskusiti.
Ne mogu vjerovati kako sam se operirala od kupovine košara, teglica, sitnica za vrt, bitno mi je samo da ono što posadim naraste. Jedna sam od onih što i u željezariji iskopaju neku sitnicu za sebe, ali dani šoping ropstva mislim da su iza mene. Nabavila sam sjeme karanfila, sad polako bdijem oko toga.
Vrt živi usporen tempo života. I sve je nekako nalik jedno na drugo, pomišljam da zbilja ima nešto u teoriji da sve vrste potječu jedna od druge (Lamarck).
U jednoj gredici imam rajčicu, zračno gledano nasuprot nje lubenicu iste veličine, boje s lubenice kao da su se razlile po tikvama, sve se vizualno pretače, oblici i boje dodiruju se u nijansu.
Sve u svemu, kao kad vam se jede čokolada pa pojedete šaku badema, i iznenada potreba za čokoladom prođe, tako je i meni u vrtu; ako sam za nečim i čeznula, uđem u zelenilo i zaboravim o čemu sam ono razmišljala.
"Gotovo sve što zovemo višom kulturom počiva na produhovljenju i produbljenju okrutnosti. Ona, divlja životinja, uopće nije umrtvljena. Ona živi, cvate..." (Nietzsche)
Iz vedra neba opazila sam kod zalijevanja oleandra (koji nikako da procvjeta, nema čak ni pupoljke) neke žute bube i prva reakcija bila je O, ne!
Onda sam se malo zagledala i povezala kako imam par "mama" bubamara i - jednog "tatu". Svaka bubamara zauzela je par listova i ondje "podiže" mlade. Tata obilazi svoje ženice, uglavnom radi parenja.
Možda nisam sve najbolje pohvatala, ali evo par fotki, pa sami zaključite što se dešava. Neke su mutnije jer je sve sitno i nikako podesiti mobitel/ kameru.
Kukci su tu danima, tako da ako ne nestanu iza kiše obavezno ću uslikati njihov napredak.
Kiša i sav ovaj rujan usred srpnja pogoduju vrtu, radi vlage i bijelog neba kao da živimo u stakleniku, a vrt kaže yay!
Jedna ruka ne može držati dvije lubenice
Ali ih može uzgojiti na stotine.
Hlad koji se dobio kukuruzom i nabujalom princezom te suživot sa dinjom, efekt vlažne sparine radi teškog vremena, sve to pozitivno se odrazilo na lubenicu.
Šok kad sam je prvi put ugledala mogu usporediti s onim osjećajem kad je pokojna Brenica dala prvo jaje. Nakon toga samo promatram kako raste i čekam pravi trenutak za otkinuti tu zelenu loptu.
Opazila sam je slučajno, mislila sam pokositi travu i dignula sam "sve što puže"- i eto ukazanja. Sad je veliki dio sadnica odavno napustio gabarite gredica, puže po vrtu i lijepi se dlačicama za tlo; veliki dio terena prestajem kositi, dok ujesen sve ne počupam.
Na slici ispod vide se dvije lubenice, nikako uslikati da se sve raspoznaje...
Dame i gospodo, zbližite se!
Naravno, i tikve prati zapetljana muško - ženska priča, lijepi cvjetovi, uglavnom muški bez ploda, i nekoliko lijepih, teških komada tikvi - dakle djevojaka. U ovoj mi se fazi ne da petljati u oprašivanje i uzdam se u pčele, koje su dosad rado svraćale u vrt. Također, ne želim čupati muške cvjetove, lijepi su mi, neka priroda odradi svoje. Uostalom, na omotu su bile nacrtane bundeve, tako da ni ne znam otkud tikve, sadila sam nešto sasvim drugo? Naime, već sam napravila čitavu strategiju oko bučinih sjemenki koje sam planirala sušiti i dodavati u pecivo ili kruh.
S obzirom da pčele skakuću s jedne gredice na drugu, lete s cvijeta na cvijet, nešto će biti od svega i ne opterećujem se. Kako bude. Ne vjerujem u dogovorene brakove :)
Dame su se raširile po gredici suncokreta i gnijezde se između kukuruza, dinja i lubenica, dakle daleko od dečki, u štetu. Idu i prema živici i gredici s lukom.
U kukuruzu su najviše, možda gospodin Kukuruz ima najbolje slatkiše?
Blažen kukuruz, kukuruz nema tih problema.
To je plod nad plodovima, master.
Ne samo što raste naočigled i iz jednog stabalca vire barem četiri sa nekoliko plodova, njegovo lišće proizvodi divne zvukove kada vjetar pirka, a i dobra je zaštita drugim plodovima. Isprva, zapravo, raste malo ukrivo, onda se izravna sam od sebe, dogodine tko živ a tko mrtav - ne znam gdje ću ga smjestiti, možda učiniti od njega gredice? Vidjet ćemo.
A što nakon suncokreta i gladiola?
Kao što sam već ranije spomenula, kupila sam balerinu pospančicu, nju sadim u rujnu. Nabavila sam i karanfil, no on će navodno narasti tek dogodine. Očito, nažalost, imat ću "rupu", jednostavno nisam planirala što u međuvremenu, svo sjeme koje sam dosad razgledavala - neće niknuti ove godine i za sve sam zakasnila. Dobro da sam ih sadila u par navrata, očekujem da duže cvjetaju.
S druge strane, ovako lagana priča kao s gladiolama i suncokretima mislim da se s ostalim sadnicama neće ponoviti. Kod suncokreta, morate zapravo samo odlučiti želite li u teglici imati jednog ili dva king size, ili pak nekoliko tanjih, elegantnijih. Kod sadnje na otvorenom, gustoća sadnje određuje veličinu i širinu.
Najzanimljivije, na omotu se nalazila fotografija žutih suncokreta, naoko patuljastih, međutim dosad sam opazila barem šest boja, a visina se proteže i do tri metra. Čak se šalimo da ćemo morati ondje u gredicu postaviti gromobran.
Istina, nisam štedila na prihrani, ali prihrana je DM-ov brand koji se nalazi na dnu polica sa mirisima za dom. O tome će biti tema, detaljno ću opisati što i kako sam sadila, ali čekam da napokon i probam sve plodove, zec je još u šumi. Dakle, nikakva razvikana marka, ali cvijeće je očito voli.
I naravno, kod suncokreta i gladiola nema onih dosadnih čašica. Direktno posadiš i gotova priča. I stalno berem cvijeće, stalno ga ima.
Moram priznati da ovi "domaći" suncokreti prilično dugo traju, razvučem ih i na tjedan dana, a kako svaka stabiljka ima i po tri cvijeta, sasušeni samo odrežem tako da se ostali mogu razvijati. Voda je bistra tri, četiri dana... Ne znam u čemu je kvaka, nisam stručnjak, ali bolje ne može.
Vezano za dosadne čašice, posadila sam prvo onako stidljivo, par kupusa i cvjetače. Onda je to naravno, kako to logično biva, niknulo i otad se ne mogu zaustaviti.
Posadila sam još kupusa, cvjetače, adventski kelj i karanfile. Da, trebalo bi uložiti u nekakve efektne košare, kante itd., ali s obzirom da ne namjeravam ulagati u ništa osim postizati da sve nikne, tako je kako je.
I to što sam kupila čašice u boji je posve nepotrebno i ekstravagantno.
Korak dalje
Eh, sad.
Nakon salate, koje više nemam, počupkala sam sve travke, prekopala, dodala još zemlje. Namjeravala sam se pozabaviti literaturom i utvrditi što posaditi iza salate, dogodine i tako to, ali spomenula sam to nekima tu u susjedstvu i oni su umrli od smijeha.
Kao, pustit ćeš dvije prazne gredice sve dogodine? I tako sam posadila na mjestu gdje je bila salata mrkvu i ne tikve/ bundevu, već tikvice. Svi su već pustili prve listiće.
Pobrala sam korijen peršina/celera i sav matovilac, a uklonila sam gredicu zadnjeg i zaista susretljiv susjed prešao je frezom preko komada zemlje tako da sad imam i komad njive. Zbilja, gnjavila bih se s kopanjem tjedan dana, a on je to sve razbucao u tri minute.
Na taj dio ide opet blitva, za koju su mi svi rekli da nije uspjela radi gušenja od strane višnje te hlada kojeg je ova stvarala. Sad je opet jedan dio u neredu koji mi bode oko, ali šta se može? Dodat ću malo nove zemlje, prihraniti itd., zatim krećem u sadnju.
Od tog sam susjeda dobila i nekoliko kilograma domaćih breskvi, ovog sam puta napravila iznimku i umjesto marmelade ili kolača, sve sam pojela. Ja, lično.
Tri sam ih dana tamanila i tri dana nisam se sjetila čokolade.
Nadam se da ćemo slijedeći put peći kukuruz i sladiti se lubenicom.
Do čitanja, pozdrav!!
