Mene zaista nije bilo prilično dugo, nekako je sve u zastoju radi vremenskih neprilika, a ja sam se našla usred nekih eksperimenata za koje kako to obično biva nisam sigurna kako će završiti.
Eh, sad, da sam čekala završnu fazu započetog, čitali bi se krajem ljeta ili godine, stoga evo me ovdje, opet na početku.
No krenimo od kraja prošle godine.
Jesen je bila prilično blaga tako da sam uživala u pogledu na vrt, poput rituala svakog bi se dana našla s novom zdjelom salate, radiča, brokule, mladog luka... Znate već da sam imala u vrtu svega i svačeg. Za sunčanih dana sušila bih sjemenke na zraku ili puštala da sobne biljke upijaju sunce.
Perad zdrava, nesu jaja, ugodno je zahladilo pa se moglo krenuti sa šetnjama po šumi bez osvrtanja ima li zmija, Velebit jutrom hladan i plav, pri kraju dana ružičast... Sve u svemu - idila.
Terasi se pridružila jedna mandarina i limun, moram priznati da sam itekako zaboravila na bure s olujnim udarima, bilo je komaraca i ostalih dosadnih buba, imala sam dojam kako će zima biti blaga, da ne kažem nikakva.
Počela sam sušiti i koštice domaćeg limuna u nadi da možda nikne stablo, navodno je vjerojatnost da od deset koštica mogu računati da će niknuti njih šest. Naravno, živi bili pa vidjeli.
Ako ćemo promatrati ugođaj unazad dva, tri mjeseca, pa sve do danas, mi se nalazimo u čvrstoj jeseni iz koje se možemo samo čuditi zimi i snijegu. Daleko od golih grana, opustošenih pašnjaka i smrznutih staza, samo beskrajno duga, sada ipak nešto hladnija jesen. Šarenija i toplija no ikad.
I onda je uoči Božića, sve stalo.
Nevrijeme, noć iznimno niske temperature i kao rukom odnešeno, povrće je samo nestalo. Susnježica, ledena kiša, tuča... Doslovno iz vedra neba.
Međutim, usred sve te štete, nereda i ljutnje, priroda ide dalje.
Da, sada znam, možda sam mogla ne posaditi toliko toga, na vrijeme sve pobrati ili dio prekriti vrtlarskom vunom i tako zaštiti plodove.. Ali nema veze, s obzirom da sam tek nova, mi novi moramo još učiti.
Nego usredotočimo se kako priroda ide dalje.
I sad se tu naravno počinje dešavati da iz razloga jer nešto napokon niče, recimo tulipani, takva preljepota ne može biti okružena kaosom, i naravno bacam se na grabljanje, sakupljanje nepoznatog smeća i slično, te u par sati vraćam kontrolu nazad u vrt.
Kroz dan - dva, priroda kaže "he he" mom redu i evo nas natrag na početku.
I negdje u tih par dana između Božića i Tri kralja odustala sam od prednjeg, vrtnog dijela okućnice. Zadnje što sam ušminkala, ako me sjećanje ne vara, bile su ruže (devet grmova, vrlo kratka priča: odložila sam razmnožavanje do daljnjeg posadivši sve trenutne ruže u isti niz, do novog susjeda limuna), zumbuli i tulipani kupljeni za nekakvih pet kuna na akciji.
To je bilo čisto iz gušta, trajalo je do kraja prvog mjeseca i trenutno mi okućnica izgleda kao da je bomba pala. Jednostavno, neka orkansko nevrijeme učini svoje, već kada mi je početkom godine preko ograde dobacilo "znak".
Znakovi i ostala čuda
Uglavnom, za ovo sada, poklopilo se više faktora. Naime, već neko vrijeme baš s guštom čitam knjige o vrtlarstvu. Nakon prve, druge pa treće knjige i tako redom, usudila bih se reći "mah, sve je to isto" iz razloga što je topla voda izmišljena davnih dana. Osim toga, postoje klimatske prepreke, prepreke podneblja, materijalne prepreke, općenito neizvedivost koječega, naprosto nemogućnost praćenja nekih možda čak i neloših savjeta.
Ipak, meni su te knjige pomogle oko samopouzdanja, desilo se to čisto na podsvjesnoj razini, nakon nekoliko pročitanih knjiga nagađam da se um oslobodio svake skepse i počeo razmišljati kako realizirati nešto viđeno, ali i nešto prilično neviđeno u tekstovima i fotografijama. I naravno usred kontrole nad vrtom i nereda dan poslije, ugledam među građevinskim materijalom konstrukciju od stiropora za klijanje sjemena, i shvatim da je to možda eksperimentalni put kojim trebam krenuti.
Kako bi praćenje bilo lakše, pogotovo radi vremenskog okvira, uvela sam bilježenje dana tijekom godine. Primjerice 19/365 znači da se događaj s fotografije zbio 19.01.aktualne nam godine, a 32/365 kao 32. dan u godini ili 1.02.2015.
Evo recimo kako sam ovjekovječila jesen usred zime.
(Opaska : na meni će nažalost uvijek biti ta neka sloboda da izmiješam fotografije radi stvaranja oku dragog efekta, ali smatram da vi ne smijete biti zavarani vremenskim okvirom, a ako nešto planirate primijeniti s ovog bloga ravno u vaš vrtni život, nije loše imati mogućnost izračunati vremenski period koliko mi je za nešto u konačnici trebalo i kada se to točno zbilo.)
*****
Slučaj je htio da u ovih par mjeseci zaista skupim priličan broj sjemena za sadnju te da postanem više organizirana, posebno u smislu vođenja vrtlarskog dnevnika te prihvaćanje sadnje u čašice kao dio procesa.
Kako sam sakupila nekoliko vrsta salata, rajčica, tikvi, kupusa i slično, neodlučna kakva jesam, smjernica mi je bila preporučeno vrijeme sadnje. Isto pravilo primijenila sam i na cvijeće.
Poštujući upute proizvođača, negdje sam stavljala tek zrno - dva u čašicu, dok sam neke sorte nečeg sadila na malo gušće.
Sjeme predviđeno za sadnju na gredicu pohranila sam u vrlo sunčanu, ali načelno neugrijanu sobu, s time da ako bih osjetila da je ondje ipak malkice prehladno, otvorila bih vrata povezujući prostor s aktualnom toplinom. Nekoliko sorti rajčica, patlidžan, papričice i slično držim dio jutra u hodniku, zatim slijedi evakuacija u dnevnu sobu radi sunčeve svjetlosti, a navečer se sve vraća obično natrag u hodnik, blizu štedne žarulje.
Načelno, u nekakvu čašicu ili stari oprani tetrapak ili prepolovljenu plastičnu bocu i slično, stavim žlicu do dve zemlje ako se radi o čašici, ili budem malo galantnija ako se radi o većem prostoru. Iako mi je vani ostalo još crvene vrtne zemlje od prošle godine, ta mi zemlja treba za ulazni dio, naime ondje uz prilične prekide i zastoje krenula sam sa sadnjom trave i oblikovanjem gredica, no o tome nešto kasnije.
Osim toga, kupovna crna profesionalna zemlja mnogo je hranjivija, vlažnija.. Sjeme ondje mnogo će bolje napredovati. A i inače sam razmišljala o gredicama u veljači i ožujku, posebno jer sadnica rajčice košta između 16 - 22 kune, meni bi recimo ove godine trebalo najmanje desetak takvih. Zatim salata, pedesetak presadnica. Uglavnom, kad sam stavila sve na papir i izračunala koliko mi toga treba za tri naredne sezone - došlo mi je slabo. Dakle, da od svih napunjenih čašica uspije tek 20 ili 30%, što je recimo najgori mogući scenarij, opet mi se trud isplatio.
I tako sam razgovarala s jednom djevojkom, inače agronomom po struci, smatra da toplina možda nije toliko presudna koliko svjetlost, a treba i voditi računa da plod ne ode previše u list.
Dakle nježno posadim zrno ili par njih, pograbljam malom vilicom te polijevam isključivo vodom sobne temperature koja je odležala barem dan i to isključivo na žlicu.
Uglavnom, počela sam sa kutijom - dvije, a sad već lagano malo sam na čudu gdje sa svime time, ali sve u svemu to su slatke muke, da ne kažem mukice.
Trenutno nema boljeg rješenja od hladne sobe, toliko smo nasuprot Velebitu da na udare vjetra nema te gredice i tog mini plastenika koji bi izdržao orkanske nalete, a za nešto baš profesionalno, recimo zazidani stakleni zimski vrt i slično morat ću malo pričekati da prođe kriza ;)
S obzirom da će čašice kad - tad morati izaći van, imam to neko kajanje vezano za useljenje u kuću kada smo veselo naručili nove prozore i stare drvene bacili... Kada bi se vrijeme moglo vratiti, s ovim stanjem uma nikad nikad nikad ne bih bacila stare prozore sa zdravim staklom - sad bi se tu dalo improvizirati kakvo nisko ostakljeno sklonište za travanj... Jer s jutarnjim mrazom i burom tko zna kad ćemo završiti ove godine.
Ali eto, tko je mogao znati da će vrt iz treće uspijeti i da nisam baš toliki jado na tom polju.
Otkrića idu dalje: suncokreti i ananas u dnevnoj sobi
Prvo sam zapravo ugledala na Pinterestu kako se ananas može posaditi i držati u dnevnoj sobi, i naravno da mi se to svidjelo i sad moram i ja. Ali me ujedno navelo na razmišljanje da ako je toplo i ima svjetla, zašto bi sa obožavanim suncokretima bilo drugačije?
Ako se sjećate, još lani nabavila sam sjeme za ovu godinu, ali sam spremila i dosta sjemenki "vlastitog" suncokreta. Sad baš gledam po trgovinama, svi su dobili pošiljke suncokreta, te naravno karanfila. Za ovu sam se godinu opskrbila sa šest ili sedam vrsta karanfila (eto vidite, nisam sigurna, morala bih provjeriti, ali udobno sam se smjestila pa ne mrdam nikud :)) i svakako ako želite da vam nešto uspije, sadite karanfile, odlično podnose zimu i paklene vrućine.
I tako sam eksperimentalno posadila pet zrna suncokreta, zasad niknulo četiri. Ne mogu vam opisati oduševljenje jer se uopće nisam niti nadala da će izmigoljiti van iz zrna, dapače zaboravila sam na njih i nisam ih danima zalijevala (užas!) i kad jedne večeri uperim pogled na vrh hladnjaka vidim nešto me gleda. Prvo sam onako obrambeno pomislila "divovska bogomoljka, upomoć!", kad ono ne, suncokreti, pa jao.
Mislim da ti suncokreti neće biti trometraši, prije onako gospodski elegantni i da, nadam se cvijetu.
Zasad ih nisam prihranjivala, međutim u pripremi imam za sve čašice izmet mojih koka te sam još lani napravila tonik od koprive. Načelno čekam onaj iznimno sunčan zimski dan kad se u tih nekih par dana čovjek može slobodno svući u kratke rukave. Tada namjeravam iznijeti sve čašice i dobro ih naprskati te pustiti da se vani brzinski posuše.
Ne zaboravimo, držim svo to bilje u kući i zasad nema nikakvih neugodnih mirisa, a voljela bi da tako i ostane....
Jednom kad se sve sredi...
Imati sve sređeno san je svakog od nas. To može biti nova kuhinja, novi pod, fasada, garaža, ograda, teren na nekom otoku kupljen davno, davno... Možda me ideje guraju naprijed, ono čega se sama sjetim ili pak vidim i pročitam.
Uglavnom, čašice slušaju radio, televiziju, razgovore, uz njih se pije kava, traže zrake sunca, ali jednom će morati izaći van, a dotad moram osmisliti gdje ih smjestiti, kamo.
Ulaz u kuću mi je bio trn u oku dugo vremena, i iako sam se razbila premještajući par tona građevinskog materijala, nije mi žao, za razliku od bacanja prozora ovo bih svakako ponovila.
Nema teretane do teretane od fizičkog rada, na otvorenom.
Stvarno, da bi čovjek uveo nekakvo poboljšanje trebaju mu samo zdrave ruke i noge, i volja. Ne znam kakav je vaš dojam, ali uživo baš je lijepo i sređeno, prezadovoljna sam.
Zatim je bila moja omiljena faza, palež, vatra i ostali užici.
Smatram da imam i svoju pjesmu, Say Geronimo, naravno uopće me ne zanima LGBT pozadina, što se mene tiče to su napisali za mene :)
Nakon paleža najviše koristi imale su koke, kao što vidite palila sam stare grane maslina i živice navečer, jednostavno kriv je koncept vjetra, tako da sam taj dio odradila između pet sati i ponoći.
Taj dio je na orkanskom udaru vjetra, maslina je zbilja snažna i otporna kada je opstala sve te zime, tako da iza trave u planu mi je nekakvo nisko cvijeće, čak sam razmišljala i o tikvama koje su teške i niske, samo muči me što one zarobe tlo ispod sebe, dakle trava neće biti baš najljepša. Međutim, možda bi baš iz tog razloga trebala pustiti da trava učvrsti svoju poziciju, jer načelno dobar travnjak postiže se kroz nekoliko sezona, načelno košnjom.
Uglavnom, počela sam donositi zemlju u taj dio, ali nekih desetak dana sve je stalo jer u ovom se trenutku vani zaista ne može raditi.
Uranilo Valentinovo ove godine
Za kraj, mnogo drame, telenovela i neuzvraćenih ljubavi oko nas, evo prva priča rat dve koke, definitivno oko pijetla, ne bih se htjela miješati, njihova stvar. Ali baš su se pograbile...
Druga priča, vrlo bizarna sapunica.
Naime pokvarila mi se mikrovalna i zapravo samo sam je odložila na terasu dok se kao vrijeme ne smiri (vidite kišne kapi), a zamislila sam da bi mi bila dobar mini staklenik.
I sad, već sam pisala kako svaki vrt ima svoju ptičicu, dakle mi imamo ovog našeg malog budalaša, međutim ne mogu reći da je ikad dolazio na terasu. Svako toliko začujem da vani nešto lupka, izađem, osjetim kao da je ptica upravo odletjela.
Na kraju ugledam kapi krvi, izmeta i perja oko mikrovalne, naravno povežem: ptica je ugledala svoj odraz u mikrovalnoj, nagađam, ili se zaljubila u svoj odraz ili tobože u "drugu pticu" i baca se na staklo.
S obzirom da se ipak malo previše udomaćila po terasi, prvi sunčani dan mikrovalna je zauzela svoje novo počasno mjesto u ulozi mini staklenika. Uglavnom, tog su dana ptica i mikrovalna prekinule.
Eto, toliko od mene, čitamo se nadam se brzo, sadite, eksperimentirajte, planirajte.
Veliki pozdrav svima :))
Nema komentara:
Objavi komentar