Sijeno, slama i ostale potrepštine I.

     Vezano za higijenu oko koje bih se još malo raspisala, prije nego što uzmete jednu, dvije, pet ili pedeset kokoši, patki, purica... Morate imati "vezu" za sijeno ili slamu. Ako imate sreće, imati ćete i slame do koje je načelno skoro pa nemoguće doći jer je uzgajivači čuvaju za svoje potrebe.

     Slama u širem smislu predstavlja suhe stabljike svih ratarskih kultura, a u strogom smislu samo osušene stabljike žitarica (pšenica, raž, ječam) - Wikipedia. Sijeno se uglavnom koristi kao stočna hrana, ali poput ostalih koristim ga umjesto slame.

     Ipak, ako imate npr. kućnog zeca, jeste li se upitali koliko dođe bala sijena ili slame? Za litru, kilogram ili neku sličnu mjeru izdvajate dvadesetak kuna, a  "kocka" sijena od minimalno 60 litara košta između 15 i 18 kuna, ako kupujete "na veliko" oko 12 kuna.

Magarci sa sajma

   S obzirom da stanujem blizu nedaleko Zadra, meni najbliži sajam nalazi se u Benkovcu, svakog desetog u mjesecu. Naravno, s obzirom da sam nova u svemu ovome i velik dio toga ne izgleda spektakularno, ali to i nije cilj ovog bloga- ovaj blog tu je da pomogne i ohrabri, u početku sam kupovala do pet komada sijena, eventualno šest- ako bi stali u naš prastari auto.

   Prednost sajma nalazi se u raznovrsnoj ponudi domaćeg voća, povrća, krmiva za domaće životinje, biljki, cvijeća... Naprosto se izbezumim, a ponuda je svakog puta drukčija, doslovno sezonska, ali bogata. Nađeš se u situaciji da nema čega nema. Jednom sam ondje zatekla malog ponija, jedva sam se pribrala i nisam ga kupila, a bio je predivan. Negdje u to vrijeme, dakle prošle godine u jednom dijelu ljeta, ostala sam i bez sijena: naime nisam uopće uzela u obzir da njega po ljeti načelno nema i tada sam, bijedo i muko moja, vozila biciklu svakog dana, skupljala i rezala travke uz kolnik.

Bale sijena

Kroz dva mjeseca sve se normaliziralo, sijena je opet bilo u ponudi, a otkako sam ove godine pukom slučajnošću dobila na poklon nekoliko bala slame- sada mi je jedna od vodećih briga kako se dočepati još toga? Razlika između slame i sijena je uistinu velika, ali tješim se da ni Rim nije izgrađen u jedan dan. U konačnici, trenutno ispred kuće imam 35 bali sijena, a još prošle godine skupljala sam travke na bicikli uz cestu. Dakle, nije loše, zar ne? Jedino, čovjek je pohlepno biće i sada bih željela kućicu za sijeno...

Načelno, bitno je sijeno ili slamu spremiti na suho mjesto, ili se barem potruditi da baš ne kisne, pogotovo odozdo da nije mokra. Vodite računa i da se ondje ne zavuče kakav miš ili zmija. Primjerice, sijenu uvijek prilazim u čizmama, s navučenim rukavicama: jednostavno, bilo je svakakvih iznenađenja.

A od prošlog tjedna, 35 komada na okupu!

Svaki početak je težak, posebno ako zapravo i ne znaš otkud krenuti, a uvjeti nisu idealni u smislu da odmah možeš uložiti u profesionalne kokošinjce, profesionalno ograditi koke, kupiti tri inkubatora... Lista želja je duga, ali kao što već ranije rekoh- radi se o stanju stvari koje te uči strpljenju.

Redovito pratim američke blogove i uzdišem kako neki farmerski životi izgledaju; sve je tako sređeno, definirano, zaokruženo. Istina, pomalo me podsjeća na činjenicu kako svi pokazuju fotografije s vjenčanja, a nitko nema sliku dok čeka "njega" da se pojavi na prvom spoju.

Dakle, zaboravimo finalni proizvod, i krenimo od početaka. Ionako, počeci su načelno najslađi jer možeš itekako napredovati i nadati se.

Do čitanja!

   

Dobar, loš, smrad

Patka, koka, purica, pijetao mogu biti vrlo zahvalni i kao ljubimci, izuzetno zanimljivi, neovisno o vašim prehrambenim navikama, a radi jedne ili dvije primjerice patke, vjerujem ako imate odgovarajuće uvjete, nitko od susjeda neće podići tužbu ili zvati komunalnog redara. Naravno, treba proučiti propise.

Patka je možda moj favorit u smislu da je vrlo samostalna, voli hladnoću, kišu, jedino joj je neophodna voda i, naravno, zemlja u kojoj potom "buši" rupe i traži način da se prehrani. Nema neku potrebu za snom, noću prilično vidi, nije bojažljiva i načelno sama pronalazi mjesto za počinak koji traje kratko.

Ako se patka slobodno kreće po vrtu ili okućnici, možete biti sigurni kako ondje više neće biti puževa, škorpiona, pauka, čak ni miševa, a možda se oslobodite i zmija.

Zbilja ima nečeg opuštajućeg u promatranju patke kako jednostavno živi zaokupljena vodom i zemljom, kvače i sretna je, ali manje divan dio nalazi se u perju kojeg se ona neprekidno rješava prilikom svakodnevnog "uređivanja". Svojim sam patkama nabavila dječje pješčanike koje napunim čistom vodom, a one se kupaju i brčkaju dok se voda ne uprlja.

Slično je i sa kokama. Sve je fantastično dok ne shvatiš da nuždu obavljaju i u zdjeli iz koje uzimaju hranu, ili doslovno posvud. Pitanje glasi: smrde li te životinje? Odgovor je: ne. Smrdi njihova nužda.

Dakle, princip je kao i kod nas ljudi; nemoj dva dana potezati vodu u wc-u nakon nužde, pa vidi. Identično je i sa životinjama: nemoj za njima čistiti, nemoj im mijenjati sijeno ili održavati mjesto gdje borave i rezultat smrada neće izostati.

Okupljanje kod bazena

Zimska verzija, led dakle ne smeta, dapače...

Zaudara iskorištena, upotrebljena voda, koja čak ne mora biti stara, što zna biti prilično frustrirajuće. Sijeno s izmetom, također. Svakog dana perem posude, lavore, bazene, pojilice, terasu, vrt... Iako ima dana kada iz nekog višeg razloga to nije moguće- primjerice radi sedam dana uzastopne kiše, tada samo počistim najneophodnije.

Upravo me držanje životinja naučilo da ne može uvijek sve biti savršeno, a ako je i sve posve kaotično, sutra će biti bolje. Ili kad osvane sunčan dan. Uglavnom, sve će se riješiti. A ako je savršeno, neće biti tako baš zadugo.




S obzirom da još uvijek maštam o ogradi dugoj deset metara, a životinje bi i dalje imale na pretek mjesta za slobodnu ispašu i trčkaranje, te jednoj velikoj kućici u kojoj bi se noću mogle skloniti, sa strujom kako bih piliće mogla držati pod lampom, zasad se snalazim pomoću nekog svojeg sistema koji omogućuje da je sve lako perivo i često pustim da se čak i njihova skloništa nakon pranja osuše na suncu. I naravno, koristim jako puno vode.

Perje uklonim pomoću grablji, ili rukama, a izmet ako se nalazi po okućnici isperem vodom- odličan, prirodan, 100% organski način prihrane tla. Znam ga istresti i među ruže, ili neko drugo cvijeće, te zaliti vodom dok ne nestane u zemlji: prirodno je i besplatno.

Također, morate znati da ako jedan dan ne odradite tekući dio, posao se gomila i potrebno je dvostruko, trostruko, pa i više vremena, ako se čišćenja uhvatite primjerice petog dana. Zato je najbolje, ako okolnosti dopuštaju, ništa ne odgađati, jer životinje su ovisne o higijeni, oko koje se nažalost, nimalo ne                                                                                       zamaraju. Morate biti spremni da nema zabušavanja.


Također, bitno je omogućiti kokama i tukama jedan komad zemlje, u kojoj se mogu prati. Možda ne razumiju poput zečeva, psa ili mačke da se nužda može obavljati na samo jednom mjestu, ali vole biti uredne samo za sebe. Ili pijetla. Patka. Purana.

U toj se zemlji doslovno "kupaju", ona mora biti čista, suha, rahla kako bi se koke ondje mogle utrljati i "brčkati". U alternativnom slučaju, možete im pripremiti zemlju u nekoj kanti, posudi, pješčaniku, ovisi što smatrate najprikladnijim i koliko prostora imate.

Kupanje

Smatram se ovisnom o Izosanu i Domestosu, ali strogo pazim da su taj jedan dan, koji se dogodi svako toliko, koke i ostali zaista sklonjeni i zbrinuti, jer ta su sredstva naravno otrovna. Izmet životinja načelno je leglo salmonele, neovisno o svim naporima kod higijene, ali promatrajmo stvari pozitivno. Bakterije su ionako svuda oko nas.

Sve u svemu, nadam se da ne odustajete od domaćeg jaja, na kraju se svaki napor ipak isplati, bolje i čistiti kokošja govna, kretati se, izgubiti pokoju kaloriju, ojačati, istesati se, nego sjediti za fejsom, zar ne?

Za kraj, evo par donekle idiličnih fotografija, kada je sve čisto, naravno... Nemojte se pokolebati! Ako želite, učinite to. Imajte svoju koku. Puricu. Patku.

O farmerskim mačkama i psima

     Vjerujem da velika vrtlarska priča započinje prvom slučajnom, možda čak poklonjenom teglicom začina. Velika avantura u razmjeru puta oko svijeta prvim korakom. Majstorska priča prvim slovom na nekoj salveti ili poderanom računu.

Svaka mini farma mora imati i svojeg farmerskog psa, koji će isprva ostale životinje gledati kao konkurente, otimače teritorija i najvažnije- otimače pažnje. Ali bez njega, farme kao da i nema. 

     Nemojte se čuditi ako vaš dlakavi član obitelji, anđeo na četiri šape- smakne vašu patku, koku, puricu. To je prirodno, jer priroda ima svoj red, zakone koji nisu nigdje napisani, ali se prešutno poštuju. Vaš je pas i dalje savršen, samo sada znate da želi dominirati i da je njegov karakter nešto drukčiji od onog što ste bili spremni vidjeti.

Anđeo...

...i vrag!

Imam dvije kujice, Milicu i Boricu, ako su nekada i bile Psi Gospe, definitivno to više nisu. S prirodom, organskim, onim nečim izvornim, lijepo je koketirati sve dok ne uvidiš kako priroda zapravo počiva na zakonu jačeg, te se jači nastoje riješiti slabih. Priroda ne voli bolesne, bolesno treba odsjeći, izbrisati, uništiti, a ravnopravno, također ne voli slabe, njih treba ukloniti, ubiti, pojesti. 

Paradoksalno, u prirodi se sve razgrađuje, jede, sprema i pohranjuje, a oduševljava me kako moje koke i patke jedu travu, živicu, djetelinu, ali ona uvijek iznova raste, još bujnija i jača. 

Da čovjek psa načelno ne drži u zatočeništvu, čime bi se ovaj hranio, nego onime što ulovi? Nemojte se rješavati psa, ako ste uočili njegovu krvoločnu stranu, pokušajte mu objasniti kroz kritiku i viši ton da je pogriješio, da mu vi "lovite" hranu. Uostalom, kada čitam sastav suhe pseće hrane, uviđam da se radi o izrazito nekvalitetnim supstancama, pa kako ga onda osuđivati i ne osjećati se licemjerno?

Jedan od vodećih problema sastoji se u tome što čovjek ima primjerice ptičara, poput mene. Namjerno uzimam sebe za primjer, kako bih se odmah ogradila od kritiziranja drugih. Uz njega, imam i mješanca hrvatskog ovčara i terijera, ali taj psić najviše ima obilježja upravo ovog prvog i nikad nijednoj životinji nije naudio, jedino mrzi mačke iz dna duše, i voli loviti i ubijati guštere, a snalazi se i sa zmijama, što je načelno sve još uvijek simpatično. 

Izbaci uljeza

Dakle, ako prihvaćamo da će se mala djeca tući oko igračke, a velika svađati oko imovine, ako prihvaćamo da će nas naša najveća ljubav u najznačajnijem trenutku iznevjeriti, ako prihvaćamo pojavu neočekivanog prišta na ključnom dijelu lica uoči sastanka života, ako prihvaćamo razne apsurde u našim životima- tada pas koji je priklao koku ili patku znači samo jedno: taj pas je živ! Osjeća prirodu u sebi, kao kad laje na mjesec, čisto iz užitka, ili se dođe pomaziti i stavi vam glavu u krilo, jer vas voli.

Ipak, godinu dana poslije, mogu reći da imam dva farmerska psa, i nisam baš uvijek bila smirena kada bih shvatila da se prije pet minuta zbio pokolj, ali danas nam je najveći problem "krađa" jaja, koju suzbijam na način da svim članovima redovito spremam ista kako bi se nauživali i namirili sve svoje potrebe.

Očito su domaća jaja toliko hranjiva, da psi ako se domognu nekog, pojedu i ljusku, onako u komadu.

Milica i Borica dobile su pojačanje u vidu dva buduća opaka mačora, koji već sada imaju sve predispozicije da budu dva prava pravcata farmerska mačka, posebno jer su već sada izvrsni lovci, nažalost i tu je bilo krvavih epizoda prilikom kojih dosad su nastradala tri pilića, ali nepoznat mi je termin "vraćanja" životinje jer nije ispunila moja prvotna očekivanja. Psi su izvrsno prihvatili nove cimere, što je logičan slijed nakon prihvaćanja suživota s ostalim članovima naše male zajednice. Sada mogu udomiti i slona, neće mu ništa.

Prvi značajniji ulov

Popodnevna siesta

Mmmmmm... kupus!

S obzirom da su mace od prvog dana okružene drugim životinjama, s kojima se odmah osjetila povezanost, smatram vlastitim propustom što sam dvadesetak pilića nabavila nakon, dakle poslije, a zabavljalo me kad je maca uhvatila miša, ili ubila skakavca. Taj sam dio smatrala "korisnim" i "potrebnim". 

Dakle, ako prihvaćamo da je kokoš- kokoš, prihvatimo i da nije svaki pas Gospa, ljepota oko nas lijepa je upravo radi svih proturječnosti.

Kažu, nije bitno pobijediti, bitno je sudjelovati. Eto, ponekad ne možeš niti sudjelovati.Ne znam zašto, ali vidim neku ljepotu i u tome.

Nisu Gospe i gotovo!

P.S. Psi Gospe je grupa na FB-u koja će vas nasmijati i oraspoložiti :)

Od koke do košare

      Put od moje prve koke i prvog domaćeg jaja trajao je, najduže gledano, tridesetak godina, a sažeto u bližoj prošlosti- oko godinu dana.

Odrastajući i živeći u gradu, jaja sam nabavljala u trgovini, ne razmišljajući o porijeklu proizvoda. Nikad nisam niti sanjala da će me jutrom buditi pijetao, kavu ću ispijati na terasi, a po doručak ću odlaziti kod svojih cura, jer koke uistinu i jesu moje cure.

     Kad sam počela živjeti na selu, bilo je to u turističkom mjestu, gdje je načelno držanje domaćih životinja zabranjeno, izuzev magaraca radi tradicionalne ljetne utrke tovara, tako da nekih susreta s pernatim ljepoticama i šminkerima ondje i nije bilo. Kroz neko vrijeme, muž i ja počeli smo obilaziti sajmove, pri čemu ističem i najviše pamtim onaj u Benkovcu, koji je istog trenutka ostavio dubok dojam na mene. Bilo je ondje pilića, nesilica, pijetlova, svinja, ovaca, krava, konja, magaraca, purica... Oduševljena viđenim, shvatila sam da to želim. To me zanima.

Vjerujem da se radilo o ljubavi, jer sam se prilično izmučila i naradila dok sam san o svojim životinjama provela u djelo, a ovog trenutka znam da to jedino može biti ljubav. Tanka je granica između hobija i gomilanja obaveza, ali strast nekako unese harmoniju u svakodnevnicu, i na kraju dana shvatim da sam sve stigla obaviti.

Isprva sam kupila prilično male koke i jednog pijetla, iz prilično banalnog razloga- bojala sam se onih velikih i već stasalih.

Sjećam se kukanja forumašima kako me koke napadaju, kako se bojim, a zapravo one su ptice, pojasnili su mi, poput svrake, zainteresirane za sve što blješti, zanima ih lak na noktima, prsten, ukosnica, svjetlucavi detalj na japankama. Pijetao nije nikad zakukurikao, a po njegovom ponašanju, zaključili smo da je vjerojatno gay.

Bilo je tu bolesti, virusa, proljevaste stolice, ali držanje domaćih životinja naučilo me strpljivosti, kao i da uloženo i dobiveno nije uvijek najvažniji presjek svega.    

Ta prva kupnja manjeg jata nije bila unosna, ali izrodila je dvije koke koje danas nesu zbilja posebna, osobito velika i hranjiva jaja.  

                                                                                                                  

    Prvo jaje ugledala sam u ožujku, nakon pola godina držanja koki, nakon što su preživjele kišnu, vlažnu zimu, negdje uoči proljeća. Mojoj sreći nije bilo kraja, uzela sam jaje, provjerila u čaši vode može li se jesti, te ispekla. Okus jaja, izgled, uz osjećaj da si proizveo vlastito jaje, mogu se na neki način usporediti s opipljivim stvaranjem novog sebe i pomaknuti granice kako se bonkulović i poguzija mogu osjećati.   

Nikad nisam išla u lov ili na pecanje, ali kad nakon višemjesečnih napora ugledaš to malo blesavo jaje, ima u tome neke uzvišenosti i dominacije. Jednostavno: uspjela sam, malo korak za sve velike industrije, ali velik za mene.

Tada sam nabavila još koki, jer sam spoznala da mogu.

Danas po jaja odlazim s košaricom i pri ulasku u kokošinjac osjećam navalu adrenalina kao uoči prvog spoja; nekad sam oduševljena, a nekad razočarana, ali uvijek bude smiješno, zanimljivo, jer se i koke "čude", vesele, guguću, kokodaču, zovu me da dođem po jaja.    

Uz koke, nije teško opaziti smisao svega, jer novi dan donosi novu sreću, a ponekad se trenutak sreće može svesti na držanje jajeta u ruci. S vremenom, na puno jaja u košari. Svaki novi dan predstavlja rađanje nečeg novog.