Kažemo da pauk plete mrežu, ali meni se čini da samo uređuje svoj dom. Promatrajući sav taj trud, u meni se budi lavica koja štiti svoj brlog.
Zašto je bitna kultura okućnice? Zato jer je ona odraz našeg duhovnog života. Kao što se izrečeno i neučinjeno ne može povući, tako se kroz izgled okućnice ne može sakriti manjak organizacije, kaos, utrka s vremenom, jurnjava za nečim ili tek upadanje u pasivan dio života. Kod starijih osoba, zanemarena okućnica ukazuje na udaljavanje od bližnjih, osamljenost.
Sebe doživljavam kao opuštenog perfekcionistu. I premda moram još mnogo raditi na obuzdavanju vlastitih očekivanja, voće i povrće uči me da prošlost, to je ono što bješe jučer, sutra ne možemo predvidjeti, stoga opušteno kroz danas.
Naime, sutra ima vremenski odmak o kojem nitko nema pojma. Tko zna što uopće donosi dan nakon ovog? Uvjeti od danas možda neće vrijediti sutra. Odnosi se to na zdravlje, ljubavne odnose, novac, automobil koji vozimo ili pak vremenske uvjete. Biti će ili bolje, ili gore, dakle pustimo da se dešava. Po tom sam pitanju mnogo naučila zaljubivši se u svoj kukuruz.
Carevica
Nisu sve ljubavi na prvi pogled, fatalne. Ako me sjećanje ne vara, sjeme dinje i lubenice kupila sam prije sad već par mjeseci. Zaprepaštena sam svim tim fazama sadnje, uz vrt vrijeme zaista leti. A na kukuruz sam, kao prikladnog susjeda, također ako me sjećanje ne vara, naišla posve slučajno, kupujući suncokret.
Kukuruz mi je imao dobru vibru. Poznat i pod imenom carevica, fermenta, koruza, naraste do tri metra; imam tu neku megalomansku crtu i volim sve što je bujno, veliko, nakrcano. Međutim, radi se o pitomoj biljci, nikad nije pronađen njezin divlji oblik. Kao i kod primjerice kivija, imamo muški i ženski kukuruz. Ženske cvjetove nazivamo i kukuruznom svilom.
Domovina kukuruza je srednja Amerika, u Europu ga donosi Columbo, oko stotinu godina sadio se kao ukrasna biljka. Povela sam se za ovom informacijom, ne tajim svoju nekreativnost, te posadila par zrna po šalicama i teglicama, zasad lijepo napreduju. Nalaze se vani, na podu terase ili stepenicama, a kad eksplodiraju (volim taj izraz) idu na stol, bliže oku.
Kukuruz je bio simbol naroda Maya, sjevernoamerički Indijanci živjeli su u uvjerenju da im je donešen s neba, od strane njihovog najvećeg junaka - Hiawatha. U Tursku je doveden prilikom trgovanja s Mlečanima, postavši poznat kao tursko žito. U naše malo predgrađe, mislim da ga uvodim upravo ja, dosad nije poznato da li ga je itko ranije sadio. A s obzirom kako buja, vrlo je atraktivan i dobija sve više pozornosti i pogleda susjeda.
Prvi reful neočekivanog nevremena skoro pa ga je sravnao sa zemljom, orkanski naleti jednog su počupali, bila sam toliko bijesna i razočarana da nisam željela ništa fotografirati. Onda se mislim, ok, život ide dalje, počupat ćeš sve, sada znamo da ta pozicija nije dobra za sadnju, previše je nasuprot Velebitu. Svo zalijevanje, prihranjivanje, trud i očekivanja, propalo je. Došlo mi je da kleknem na zemlju i počnem plakati, zaista sam bila izvan sebe. Pitanje jutra: zašto kukuruz? Suncokreti, mnogo krhkiji, bili su posve netaknuti, čak oporavljeni od obilne kiše.
U gredicu nisam mogla ući, bila je previše mokra. Međutim, imam zaista fotografsko pamćenje, i u drugom dijelu dana imala sam dojam da se biljka počela ravnati sama od sebe. Možda je kukuruz osjetio moju tugu, želju da mu se divim, volim i berem, uživam u njemu? Brzo sam pružila podršku kroz mokre letve i komade betonskih kocki. Tada mi je bio ispod koljena, a sada me već opasno prerastao, sve u nekih desetak dana!
Čak su se i psi i mačke počeli skupljati oko gredice, možda u želji da i oni pomognu svojom energijom, doprinesu tajnim jezikom flore i faune.
Kažem mu, vidim mali, ova ti kiša sad paše kao budali šamar, ali zaista se radi o carevima i caricama, zasad mi baš i nije jasno tko je tko. Divna biljka, simbol borbe i života. Divan prijatelj susjednim biljkama, tikva doslovno trči iz gredice k njemu. Suncokreti mu rado namiguju. Čini lijep sklad s vedrim nebom, obožavam ga gledati.
Ako dvojite, posadite! Još stignete čekati da nikne, pa zazeleni, onda bukne. Paketić sjemena (fotografija na dnu) koštao je oko 12 kuna, s time da meni je ostalo i za dogodine. Ovako stasit, pogodan je i za puteljke, šetnice, vrtne oaze, balkone i terase. Uostalom, stotinjak godina koristio se kao ukrasna biljka, to je kulturno znati :)
Kao što vidite, kukuruz je dobio strašilo, da ga čuva od vremenskih neprilika, a ubrzo strašilu se dogodilo da plodovi koje je čuvao sada čuvaju njega. Naš vrt, naša izmišljena pravila i običaji. Sloboda.
Što reći, osim hvala Bogu, zasad je super prošlo.
Strašilo, ili okultni Hollywood u našem vrtu
Volim Alisu u zemlji čudesa i Čarobnjaka iz Oza. Asocijacija na prvi film (ili knjigu) je aforizam: ako ne znaš kamo ideš, svaki put je dobar. Znaš li kamo ideš, lako ćeš izabrati pravi put.
Kad se radi o Čarobnjaku iz Oza, uz Dorothy, odmah se sjetim Strašila, Limenog i Lava. Njihova misija bila je dobivanje nedostataka, mozak, srce i hrabrost. I nekako, iskreno, uvijek se poistovjetim sa strašilom bez mozga.
Ni naše strašilo nema mozak, ali iskombinirali smo ga otvorenog srca i zasad se hrabro drži. Navukli smo mu dres irske nogometne reprezentacije (bilo je posve random), glava mu je metla i ne klepeće poput tzv. klopoteca, nego šušti radi dvije vrećice.
Autor knjige Čarobnjak iz Oza bio je član Teozofskog društva. Teozofija predstavlja sintezu životne mudrosti, od prapočetaka do danas. Od ciljeva istaknula bih stvaranje jedne jezgre univerzalnog bratstva među ljudima bez razlike spola, narodnosti, vjere i mišljenja.
Međutim, vjerujem da smo jedno sa svime što nas okružuje, dakle dio sam uzgoja kukuruza i kukuruz je dio mene. Da kukuruz nije opstao, smatrala bih to lošim znakom, naprosto tako razmišljam.
Mislim da je strašilu dobro s nama, čak se šalimo kako mu moramo jednom tjedno promijeniti majicu, a možda mu nađemo i curu, imamo ružičast dres... Samo cura mora biti veća od njega, odnosno viša od carevice.
I did it my gladiola way
Koliko volim gladiole ne mogu opisati i veseli me kako su lijepo niknule, a još se ljepše opustile u vazi u dnevnom boravku, kuhinjskom stolu.
Ovo smatram prekretnicom u održavanju okućnice, definitivno se okrećem lukovicama i sjemenkama cvijeća. I zahvalnim, nepretencioznim sortama ruže. Naravno, prisutne su i uštede jer cvijeće uberem, a s obzirom da želim nastaviti u tom ritmu pravim si zalihu za jesen i proljeće, nedavno sam kupila "pospančica balerina". Naravno, nikad čula za taj cvijet, ali toliko sam se nasmijala imenu da sam ga odmah kupila.
Također, kod gladiola volim što izuzetno dugo traju, odnosno kad počne venuti prerežem je na pola i preselim u nižu teglicu. Trule cvjetiće počupkam; iznenadit ćete se koliko tri, četiri cvijeta pri vrhu mogu trajati, ako im odgovara ambijent izdržat će i mjesec dana, jedino će se poput tulipana malo iskriviti.
Ispostavilo se da također nisu magneti za buhice, kao recimo ruže. Bilo je situacija kada bih odrezala ruže i sva sretna stavim ih u vodu, a kroz pola sata eto ti ekipa buba šeta i istražuje po stolu. Malo sam se opametila u međuvremenu, pa ih prvo poprskam biokillom, tek onda unosim u kuću. Kod gladiola nema potrebe za time, zasad ih ništa ne napada.
Uz ovako obilne kiše, suncokreti također nisu podbacili.
Apolonove kočije
Prema grčkoj mitologiji suncokreti su nastali iz velike tuge. Junakinja mita, morska nimfa Klitija, pobjegla je u pustinju gdje je bila bez vode i hrane. Naime, njezin voljeni Apolon, bog Sunca, glazbe i muške ljepote, započeo je vezu s njezinom sestrom.
Čitavog dana promatrala je sunce, a kad je napuštena umrla, postala je suncokret. Simbolika je u tome što je nimfa bila uvijek okrenuta suncu očekujući da se Apolonove kočije vrate.
S obzirom da su nimfe u grčkoj mitologiji promatrane kao snage prirode utjelovljene u polubožanske mlade žene, a za Kineze žuta boja suncokreta simbolizira vitalnost i inteligenciju, to je cvijet besmrtnosti i simbolizira dug život i sreću.
Kad zamislim nesretnu nimfu kako čeka nevjernog Apolona, mogu samo uzdahnuti nad neuzvraćenim ljubavima. Slobodno ću protumačiti, za osobama koje nas izdaju, ne vrijedi se povlačiti u osamu i umrijeti. Ipak, cvjetovi se stidljivo otvaraju, a kako nisam sve odmah posadila, nego znate već, mic po mic, nadam se dugoj cvatnji sve do kasne jeseni. Draga Klitija, ako te Apolon zaboravio, ja nisam.
Dosad sam ubrala tek jedan, žuti. A zapravo, mislila sam da će svi biti iste boje, ovako je naravno slađe i zanimljivije.
Premda, imat ću gužvu sa gredicama jer sam već počela nabavljati kasnorodne sjemenke i mislim da će biti špica sa sadnjom novih plodova. Jedino mi se čini da je zelena salata na izmaku, dakle tu mi se oslobađaju dvije gredice za nešto novo - recimo zimsku sortu iste.
Luksuz? To je ono kad kuhaš na otvorenom?
Iako sam još vrlo daleko od onog kako zamišljam ljetnu kuhinju, zahvalna sam na onome što imamo, a to je mali stari rešo iz podstanarskih dana u stanju: ako ga malo bolje izribam i operem raspast će se.
Kad pada kiša, moraš biti zaista entuzijast da čeprkaš oko roštilja, zato se priča seli na terasu. Veliki plus kuhanja vani je uglavnom čista kuhinja i mirišljav dom, a usput se i sam ne skuhaš.
Dagnje su jedna od one božanstvene hrane što tri i pol kilograma košta 50 kuna. Iako ih kupujemo na ribarnici, imamo ondje svoju tetu koja prodaje dagnje isključivo iz uzgajališta. Skeptična sam prema ovim "domaćima", ako su pobrane negdje uz neku ruzinavu rivu mogu biti i kancerogene, dakle uzgajalište.
Dagnja, ako je prilikom čišćenja školjka otvorena, treba je baciti. Nakon kuhanja, ako se nije otvorila - također baciti. Mi ih dobro začinimo češnjakom, peršinom, bacimo po njima krušne mrvice i polijemo kvalitetnijim vinom te maslinovim uljem.
Kuhamo u poklopljenom loncu nekih 15 minuta, dok se ne počnu otvarati. Dagnje na buzaru navodno mogu premašiti samo dagnje na roštilju, za što se psihički nastojim pripremiti - ne znam zašto, ali bojim se da mi se neće svidjeti. Ali, probat ćemo i to.
Rado i po restoranima jedem dagnje, recimo kao predjelo, ali nadraže mi je kad ih pripremimo i začinimo onako po naški, poput pijanih lordova, posve van normativa. I volim gust toć, ali gust sam od sebe, bez škroba i dodataka.
Od ne tako skupog guštanja, izdvojila bih pripremu dviju velikih poklonjenih domaćih tikvica. Počela sam se malo trampiti (ok, radimo to već neko vrijeme) i eto, dobila dvije veliiikeee tikvice zauzvrat.
Grill nam je propao radi kiše, zato smo se odlučili na klasičnu verziju pohanih tikvica, i kao nećemo biti dosadni iskombinirali smo tjesteninu s tikvicama, ali moram priznati da poludimo kad u receptu vidimo 6 žlica maslinovog ulja, 2 žlice parmezana i tako neke norme, onda na kraju shvatiš da moraš raditi po svom. Teoretski, drugi put ćemo sami izmisliti nešto u tom smjeru.
Prizor u sredini mi je najmiliji; avion slijeće, mašem mu i kuham. Evo uvećano:
Vezano za tikvice i tjesteninu, drugi put dodat ćemo i malo vrhnja te mozzarellu da se sve to malo bolje poveže. Nije bilo loše, ali ako može bolje, zašto ne?
Uz domaću tikvicu imali smo i svježe ubrani peršin te mladi luk. Inače, svaka tri tjedna kad odem posaditi novu turu mladog luka, to su mi gotovo pa najbolji vrtni potezi u životu. I svakog puta pomislim ok, neću brati, neka izraste u pravu domaću kapulu - ali zasad se ne možemo naguštati kako je domaći mladi luk predobar.
Naravno, dio dobiju i moje jadne zatočene koke, iako svakog dana pustim jednu do dvije van, i realno ništa njima svima ne fali, nego eto tako, moram malo zakukati.
Osim ostataka, dobiju i prokuhane porcije povrća.
Radić & Rajčica
Okućnica bez korisnog vrta meni više nema nikakvog smisla, i zato još malo hvalospjeva naprednom radiću, ali i rajčici. Kaže se da kamera jede prva, slažem se, ali napokon smo i mi došli na red. Što reći osim domaće je domaće, i zaista znaš što jedeš?
Radić je doživio puni rast, sad je već ugodno gorak, a rajčice čak i poluzelene - slatke su i jestive.
Mi smo ti susjedi sa zelenijom travom
Naravno, šalim se.
Da nije napadalo ovoliko kiše, trava bi nagađam već sada bila sva požmarena i nikakva. Ovako, uz svu tu kišu, okućnica djeluje vrlo njegovano, iako ima tu nedostataka koje, tako to valjda pravilo nalaže, samo mi vidimo.
Osim u pogledu na zelene površine, opušta nas i boravak na pustim plažama. Nakon dva samačka ljeta, ovaj period doživljavam kao vrhunac privatne sezone.
Pozdrav i do čitanja :*
I svakako posadite kukuruz, makar u jednoj teglici! Mislim da donosi sreću!!
P.S. Imamo i mi ultra festival, festivale čak, pogotovo kad se digne kuća do krova ili krov. Samo, to bude uz Mišu i Magazin. Iako imamo riješen problem parkinga i dosta privatnosti, mogu samo reći %&//&%$!!"/**%$# kol'ko nas ima! A ima nas sve više!
Nadam se da će novi susjedi, ako ništa drugo, barem održavati okućnicu, prvenstveno kositi. Još je mnogo prodanih terena oko nas, ali bez potpune dokumentacije, dakle rvacki nepokošeno i neodržavano. To je stvar kulture i odraz da ti je do te kupljene ili poklonjene zemlje stalo. Ili, nemaš empatije prema zajednici koja želi živjeti koliko toliko civilizirano.
PRILIKOM PISANJA OVOG BLOGA KORISTILA SAM:
http://hr.wikipedia.org/wiki/Nimfa
http://hr.wikipedia.org/wiki/Stra%C5%A1ilo
http://belko.gooforum.com/t106-kukuruz-zea-mays-l
http://www.artnit.net/flora-doma/item/526-simbolika-suncokreta.html
http://www.4dportal.com/hr/dnevne-vijesti/film/2083-okultni-hollywood-2-g-carobnjak-iz-oza?eprivacy=1
Nema komentara:
Objavi komentar